Od svih dioničara Hercegovačke banke samo najmanji nije kupio dionice hrvatskim novcem

Cilj Hercegovačke banke, kako je to objasnio prvi direktor banke Velimir Lovrić u pismu predsjedniku Franji Tuđmanu 1998., bila je izgradnja hercegovačkog gospodarstva na korist čitave zajednice. Međutim, od prvih šest osnivača krajem 1997. čak ih je pet osnovalo banku novcem koji im je proslijeđen iz Hrvatske. Ni Hercegovačka franjevačka provincija nije uložila vlastiti novac: 500.000 maraka franjevcima je 23. prosinca 1997. uplaćeno s računa HVO-a, od novca koji je iz Ministarstva obrane, dok mu je na čelu bio Gojko Šušak, u tri navrata stigao iz Zagreba. Dan poslije franjevci su za taj iznos kupili dionice banke. Na isti način isti udjel stekli su Eurobemm, Soko Vit, čiji je direktor bio sadašnji član Predsjedništva BiH Dragan Čović, i Neretva promet iz Čapljine, koju je vodio brat Stipe Gabrića Jamba. Najveći dioničar postao je Rojsov Monitor M s milijun i pol maraka, a samo najmanji dioničar, Gratex iz Tomislavgrada, sa 85 tisuća maraka uloga, dionice nije platio novcem iz Hrvatske. Hrvatskim novcem u prvoj polovici 1998. kupljeno je još najmanje 1,8 milijuna maraka iz prve emisije dionica. Samo nekoliko dioničara spada u "normalna" poduzeća, važna za hercegovačko gospodarstvo, poput Mepasa i Lijanovića.

Na 90 stranica izvještaja Privremene uprave Hercegovačke banke, nema ništa od spektakularnih najava o otkriću kriminala neviđenih razmjera kojima je trebao opravdati tenkovski upad SFOR-a u privatnu banku. Utvrđene su brojne povrede Zakona o bankarstvu, primjerice, više od trećine kredita odobreno je dioničarima i povezanim tvrtkama, najčešće bez osiguranja, opisane su zamršene transakcije koje pobuđuju sumnju, ali nema niti jednog primjera koji bi pokazao da je novac nezakonito završio u privatnom džepu.

Izvještaj opisuje složenu mrežu onoga što se po medijima nazivalo Hercegovina holdingom. Holding nikad nije osnovan, ali postojala je ideja o "Projektu Hercegovačke banke", o kojem je Lovrić pisao Tuđmanu, koji bi se, osim banke, sastojao od Hercegovina osiguranja, Hercegovina investa i Hercegovina burze. Burza i Invest nikad nisu osnovani, ali je stvoreno više tvrtki kćeri. Najvažniji su Hercegovina osiguranje, Croherc, do udara na banku drugi uvoznik nafte u Federaciju BiH, i GSM operator Eronet, oko kojega i danas ratuju upraviteljica Toby Robinson i federalna Vlada. Hercegovačka banka ima 60 posto udjela u profitabilnom Hercegovina osiguranju, a šest od osam manjinskih dioničara kupilo je 1998. dionice na osnovu kredita, tako da je banka zapravo osigurala 95 posto osnivačkog kapitala. Dioničari osiguranja isti su dioničari banke: Soko Vit, Franjevačka provincija, Neretva Promet, Hercegovina gradnja... To je drugo po veličini osiguranje u BiH sa 26 tisuća osiguranika. Među tvrtkama kćerima bila su i dva PIF-a, CroBiH i HerBos, s više od 55.000 vlasnika certifikata i udjelima u 128 poduzeća. Banka je u listopadu 2000. preuzela Croherc od Hercegovina gradnje, tvrtke kćeri Monitora M. Godinu prije Hercegovina gradnja je Crohercu dala u najam naftni terminal u Dretelju, koji su oni prethodno dobili od HVO-a. Istraga je pronašla veliku uplatu naftne tvrtke Croherc na račun tvrtke u Švicarskoj "za uvoz uniformi za HVO". U ožujku 2001., kad je objavljeno samoraspuštanje HVO-a, Croherc je donirao 500.000 maraka za plaće vojnicima, a još 600.000 doniralo je Hercegovina osiguranje. Croherc je praktično propao nakon upada u Hercegovačku banku, ali Hercegovina osiguranje i Eronet su i dalje vrlo profitabilni, pa Toby Robinson planira zaraditi njihovom prodajom.

Tvrdnja da je banka već na dan upada, 6. travnja 2001., bila nesolventna i da bi ionako propala, u izvještaju nije dobro elaborirana. Navedeno ja da je banka bila druga u BiH, imala najveći prijavljeni kapital, 92.000 otvorenih računa i 38.000 deponenata. Samo u tri mjeseca 2001., kad je pomoć iz Hrvatske praktično presahnula, obavila je transakcije za više od milijardu maraka. Kontrolirala je približno 250 milijuna maraka s godišnjim prihodom od 198 milijuna maraka, a zajedno s tvrtkama kćerima zapošljavala je 675 ljudi. Uoči blokade podignuto je 22 od 29 milijuna maraka štednih uloga građana, Hrvatska je obustavila sve isplate, a gotovina je pala sa 63 milijuna krajem 2000. na 35 milijuna. Mada je 35 milijuna dostatna likvidnost za većinu banaka, to nije bilo dovoljno za velike i nestalne račune te banke, stoji u izvještaju. Uz to, banci je ostalo blokirano 56 milijuna proračunskih sredstava. No, nakon pregleda kreditnog portfelja utvrđeno da je potrebno dodatnih 17,7 milijuna maraka da se pokriju gubici do 30. lipnja ove godine. "Ta su izdvajanja iscrpila kapital i učinila banku nesolventnom", dodaje se u izvještaju. Kad se sve to zbroji, i dodaju unosni udjeli samo u osiguranju i Eronetu, teško je vidjeti u čemu je bila insolventnost banke 6. travnja 2001.

U izvještaju se čitav "Projekt Hercegovačka banka" pripisuje "uskoj mreži strateški postavljenih pojedinaca". Tako piše da je projekt zamislila i provela mala grupa, većinom pripadnika HVO-a, ili ključnih ljudi Herceg Bosne, HDZ-a BiH i Vlade Federacije. "Kad je hrvatska Vlada počela prebacivati novac za HVO preko Hercegovačke banke, Ante Jelavić je bio ministar obrane FBiH. Jelavić je bio prvobitni direktor Monitora M, osnivača banke. Ključni zamjenici i pomoćnici u ministarstvu bili su i članovi Upravnog odbora banke i tvrtki kćeri. Primjerice, Ivan Medić, pomoćnik ministra, bio je u upravnom odboru banke i nadzornom odboru Monitora M i Hercegovina gradnje. Obje tvrtke su bivši dioničari banke i najveći korisnici kredita. Ljubo Ćesić Rojs, pomoćnik ministra obrane RH, također je bio u prvom upravnom odboru banke i Monitora". Prvom upravnom odboru banke na čelu je bio Ivan Medić, a osim Rojsa, članovi su bili Vlado Šoljić, Stanko Sopta Baja, Krunoslav Kordić, fra Ivan Ševo i drugi.