Medačka priča ima nastavke i izvan hrvatskih granica, jer je haaško tužiteljstvo slične akcije općih ispitivanja o konkretnom događaju provodilo i u Bosni i u Srbiji - tužitelji bi prvo popisali moguće osumnjičenike, a potom bi jednoga izabrali kao žrtveno janje: »Priznaj, a mi ćemo ti za uzvrat dati amnestiju« / Jesu li Davor Domazet, Josip Čelić, Josip Krmpotić, Josip Branković, Krešimir Tomljenović, Željko Sačić, Mladen Markač i Ivan Korade, plus »zaboravljeni« Rahim Ademi, morali nastupiti pred haaškim istražiteljima?

ZAGREB, 18. prosinca - Haaška jesen u Zagrebu počela je 19. kolovoza. Tada je haaški istražitelj Uredu za odnose s Haagom dostavio optužnicu protiv umirovljenog stožernoga generala Janka Bobetka. Nakon toga su uslijedili zahtjevi za ispitivanjem u statusu osumnjičenika devetorice časnika Hrvatske vojske. Na dnevnom redu bio je, tako su rekli haaški istražitelji, »Medački džep«. Međutim, stvari nisu išle dogovorenim slijedom. Prvo, haaško se tužiteljstvo nije držalo dogovora s Državnim odvjetništvom u Hrvatskoj. Trebala je i javna intervencija da bi se Carla del Ponte i njeni suradnici podsjetili na obveze koje su preuzeli prema ovdašnjim tužiteljima.

Drugo, ako je »Medački džep« u Haagu shvaćen kao središnje mjesto koje bi trebalo rasplitati kaznenu odgovornost hrvatskih ljudi u Domovinskom ratu, što na popisu osumnjičenika rade admiral Davor Domazet i general Ivan Korade? Prvi je bio načelnik vojno-obavještajne službe, daleko od akcija na terenu tijekom kojih se eventualno mogao počiniti ratni zločin. Drugome, Koradeu, ispitivanje je trajalo manje od jednog radnog dana njegovih istražitelja, jer tada nije bio u Medačkom džepu.

Kad se taj recept probao primijeniti u Hrvatskoj, postalo je jasno da se iz popisa pozvanih na ispitivanje teško može razaznati onaj koji će »cinkati« sve ostale. Čak i kad je to javno pokušano, shvatilo se da je konkretnom čovjeku nanesena nepravda.

Gdje je problem? Prvo, general Janko Bobetko je zbog dobi i zdravstvenog stanja procesno »neupotrebljiv«. Prema logici vojne organizacije, admiral Domazet kao obavještajac nije bio stožerna osoba, još manje osoba koja je djelovala na terenu.

Časnici nižih jedinica Josip Čelić, Josip Krmpotić, Josip Branković, Krešimir Tomljenović i Željko Sačić djelovali su u krugu »inkriminirane odgovornosti«. Ali, s kojom osobnom odgovornošću? To rezultati ispitivanja u Zagrebu nisu pokazali. Drže li se njihove izjave daleko od javnosti samo zato što su rekli i nešto što ne treba ili zato što nisu mogli reći ništa zbog oskudnih spoznaja o događajima u »Medačkom džepu«?

U cijeloj je priči vrlo važno i ono što su nakon pojedinih faza ispitivanja ili na kraju izjavljivali odvjetnici, posebno zapovjednika specijalne policije Mladena Markača i generala Koradea. Obojica su naglašavala da je riječ o vrlo korektnom postupku, a točka je na ispitivanja stavljena kao da je riječ o izvatku iz privatnog dnevnika. Čak i kad su svjedoci tih njihovih javnih izjava mogli prepoznati i neraspoloženje i izvjesnu ljutnju. Što ih je oneraspoložilo, odnosno naljutilo, novinari nisu doznali.

U hrvatskoj stručnoj javnosti koja prati zbivanja u Haaškom sudu mišljenja su podijeljena. S jedne se strane tvrdi da ni jedan osumnjičenik nije trebao izaći pred haaške istražitelje. Na to ga, navodno, ne obvezuje ni jedna točka Statuta ili Pravilnika o postupku Haaškoga suda. U pomoć se poziva američka i prakse nekih drugih država u kojima nema mogućnosti da se njihov građanin pojavi pred istražiteljima međunarodnog sudbenog tijela bez procjene nacionalnog suda.

S druge pak strane stiže uvjeravanje da su svi osumnjičenici morali doći na ispitivanje u naznačeni dan i sat. U protivnom, haaško je tužiteljstvo od nacionalne policije moglo tražiti privremeni pritvor da bi osiguralo prisustvo osumnjičene osobe ispitivanju. Nadalje, da je to ispitivanje izbjegnuto, mogla se primijeniti i prisila prema Hrvatskoj. Prema tom mišljenju, netočno je tumačenje haaških pravila iskazano ranije.

Što se traži? Traži se, prema logici, ministar policije, jer on jedini nedostaje u strukturi kreatora pojedinih akcija u kojima je i policija sudjelovala. Eventualni politički kreator (Franjo Tuđman) i eventualni vojni strateg (Gojko Šušak) su mrtvi. Haaškom sudu do isteka mandata, 2008. godine, treba politička osoba, visoko rangirana, koja bi pokrila onaj dio odgovornosti koji se njima čini ključnim za sve što se nezakonito događalo tijekom Domovinskog rata.

Kad se to prevede na jednostavan jezik, osim ministra policije, Haaški sud i tužiteljstvo traže - odgovornog predsjednika hrvatske vlade. U kojem mandatu? Možda je potraga za tim premijerskim mandatom i razlog zašto su se haaški istražitelji toliko okomili na »Medački džep«. Akcija je izvedena u rujnu 1993. godine. Je li to datum za premijersku odgovornost ili samo ispitivanje terena za prethodni ili potonji mandat?