FERAL OTKRIVA: KAKO SU DEVIZE OD PRODAJE DRŽAVNIH STANOVA HRVATSKIM GRAĐANIMA ZAVRŠAVALE NA MISTERIOZNIM RAČUNIMA U INOZEMSTVU

Hrvatska istražna tijela zasad znaju sljedeće: najmanje 150 milijuna dolara koje je država priskrbila prodajom stanova 1991. i 1992. godine, potrošeno je krajnje netransparentno. Trošilo se tako što bi, recimo, 6. srpnja 1993. u one domaće banke u kojima su građani uplaćivali novac za otkup stanova stiglo pismo gospode Biljane Sučić (poslije je promijenila ime u Terezija Barbarić), ovlaštene osobe iz Ministarstva financija, koja od direktora nekoliko banaka zahtijeva da goleme iznose prebacuju na misteriozne račune u inozemnim bankama

Zagrebački policijski inspektori uključeni u istragu o kriminalnim modelima potrošnje domovinskih i dijasporalnih novaca namijenjenih obrani ove zemlje u vrijeme vladavine Franje Tuđmana, posao kojim se bave posljednjih mjeseci u žargonu nazivaju "akcijom Hatri Haschge": hoće reći, "halbe trinken, halbe Scharzu geben" ili "pola pije...". Koliko se pilo, a koliko Šarcu davalo u ta mračna vremena - to policijski inspektori zasad ne znaju i sasvim je neizvjesno hoće li ikad saznati. Već sad, međutim, pouzdano znaju da u Ministarstvu financija, Ministarstvu obrane i Uredu predsjednika nema dokumentacije o trošenju stotina milijuna dolara što su ih u državnu kasu darovali hrvatski iseljenici i uplatili hrvatski građani koji su početkom devedesetih otkupljivali državne stanove, najčešće iz tzv. stare devizne štednje. "Namjerno je napravljen kupus", kaže Feralov visoki izvor blizak istrazi, "zato da bi se u tom namjernom kaosu lakše moglo manipulirati novcem i da bi se novac lakše mogao prebacivati na kojekakve račune diljem svijeta."

Po riječima našeg sugovornika, istraga ide u dva smjera: jedan dio istrage usmjeren je, naime, na otkrivanje načina potrošnje novca koji je pristizao na državni račun u Villachu (potpisnici tog računa, preko kojega je prošlo više od pedeset milijuna dolara, bili su Jozo Martinović, bivši ministar financija, Gojko Šušak, bivši ministar iseljeništva i obrane, te Hrvoje Šarinić, nekadašnji predstojnik Tuđmanova ureda); drugi dio istrage bavi se potpuno netransparentnim arčenjem novca koji su hrvatski građani početkom devedesetih godina uplaćivali za otkup državnih stanova.

“Prema onim dokumentima koje sam dosad pregledao, oko stotinu i pedeset milijuna dolara koje su građani uplatili za otkup državnih stanova, potrošeno je bez ikakvih pisanih tragova o trošenju. Kako pisanih tragova u Ministarstvu financija o tome nema, mi možemo tvrditi kako je određeni broj ljudi opljačkao Hrvatsku za najmanje stotinu i pedeset milijuna dolara", kaže naš izvor, dodajući da su istražni organi svojim kanalima došli do dijela dokumentacije o raspolaganju tim novcem, ali ti dokumenti u Ministarstvu financija jednostavno ne postoje: dokumenti su očito odneseni, a u Ministarstvu ne postoje ni tragovi o tome da su ikad i postojali. Feralov je novinar, naime, vidio dio dokumentacije koju posjeduju domaći istražitelji i na samo malom broju tih papira, u čijem se zaglavlju redovito koči pečat Ministarstva financija, vidio je urudžbeni broj. "To je, naravno, napravljeno potpuno smišljeno", veli naš sugovornik.

Iz onoga što smo vidjeli, a riječ je o više od stotinu različitih dokumenata, dade se grubo rekonstruirati tehnologija nestručnog (ili možda vrlo stručnog) baratanja državnim novcem koji su građani uplatili na ime otkupa stanova. U brojnim hrvatskim bankama građiani su tokom 1991. i 1992. godine uplaćivali devizne iznose za otkup stanova zato što je za jednokratne devizne isplate bio uveden popust od čak 30 posto, pa su se na državnim računima u mnogim domaćim bankama gomilale devizne svote. Šestog srpnja 1993. u sve te domaće banke stiže pismo gospođe Biljane Sučić, ovlaštene osobe iz Ministarstva financija, koja od direktora nekoliko banaka zahtijeva da, temeljem Uredbe o odobravanju dodatnog popusta pri kupnji stanova, isplaćuju goleme iznose na, neznano čije, račune u inozemnim bankama. Tako u jednome od dopisa Biljana Sučić zapovijeda direktoru Zagrebačke banke da četiri milijuna dolara državnog novca priskrbljenoga prodajom stanova prebaci na račun u Bank of New York sa sjedištem u New Yorku. U pismima čelnim ljudima ostalih banaka Biljana Sučić tog 6. srpnja 1993. traži prebacivanje u newyoršku banku svota koje se, ovisno o kojoj se hrvatskoj banci radi, kreću između sto pedeset tisuća dolara i milijun i pol dolara. Biljana Sučić bankarima piše i 13. kolovoza 1993. i opet traži prebacivanje novca u inozemstvo: brojke su i ovaj put impozantne, ali je banka druga - riječ je o računu u Bank Austria u Grazu. Pisala je Biljana Sučić direktorima hrvatskih banaka i prije i poslije spomenutih datuma i - tvrdi naš sugovornik - dogurala do otprilike stotinu i pedeset milijuna dolara, ali njezinih pisama - s urednim potvrdama iz banaka da su tražene transakcije obavljene - u Ministarstvu financija više nema.

"U ministarstvu financija nema dokumenata koji bi nam govorili zašto je taj novac prebacivan u inozemne banke i kome", kazuje Feralov izvor, "a ne bi me iznenadilo kad bi neki ljudi koji su u sve to bili uključeni sad počeli govoriti da je tim novcem kupovano oružje i da se, zbog embarga, nisu smjeli ostavljati pisani tragovi o tome. To je nikakvo obrazloženje", kaže naš izvor blizak istrazi. On dodaje da je glavni čovjek čitave ove mutne priče bio Gojko Šušak, da je glavni izvršitelj bio Jozo Martinović, te da se sve odigravalo uz znanje Franje Tuđmana. Nijedan od ove trojice više nije među živima, a nema više ni Biljane Sučić, one marljive djelatnice Ministarstva financija koja je upućivala naloge i dnevno s računa na račune prebacivala desetke milijuna dolara prema nalozima Joze Martinovića, Gojka Suška ili generala Vladimira Zagorca, nekoć direktora državnog poduzeća RH AIan.

Biljana Sučić, dakle, ne postoji, a ne postoji zato što je sredinom devedesetih promijenila ime i prezime: danas se ona zove Terezija Barbarić i još uvijek je marljiva djelatnica u kabinetu ministra financija Mate Crkvenca. Feralov je novinar u utorak poslije podne telefonski razgovarao s Terezijom Barbarić i ona je načelno pristala na razgovor. "Nazovite me sutra u 10 sati ujutro da dogovorimo termin", kazala je ona. U srijedu smo opet telefonski razgovarali, ali termin nije dogovoren. "Bilo bi dobro da pričekamo da se s puta vrati glasnogovornica Ministarstva financija, pa da od nje zatražim odobrenje za javno istupanje. Javit ću vam se čim to riješim", rekla je gospođa Barbarić i zaista se javila pred samo zaključenje ovog broja Ferala s porukom da pitanja pošaljemo faksom glasnogovornici Ministarstva financija Sanji Marđetko-Kurečić.

Terezija Barbarić možda je jedina živuća osoba koja je potanko upoznata s tehnologijom trošenja državnog novca s računa u Villachu i državnog novca priskrbljenog prodajom stanova građanima. "Gospođa Barbarić, odnosno gospođa Sučić, najvjerojatnije jest jedina osoba koja je bila upoznata sa svrhom svake isplate; ona je od 1991. do 1996. ispunjavala sve naloge za plaćanje i znala je kome ide koliko novaca i zašto", kaže naš izvor iz vrha izvršne vlasti. Terezija Barbarić bila je, zapravo, računovotkinja za prljave poslove koja je - po nalozima Šuška, Martinovića i Zagorca - operativno upravljala crnim fondovima Tuđmanova režima: ona je bila detaljno upoznata s opsežnom državnom operacijom pretvaranja bezvrijednih jugo-dinara u devize; ona je vodila brigu o stanju na državnom računu u Villachu i potpisivala naloge za prebacivanje novca s tog računa na misteriozna bankovna konta diljem svijeta, među kojima je i račun Stjepana Spajića, kojemu j država financirala presadivanje bubrega, pa račun Marinka Mikulića, vlasnika tvrtke Pan papir i tjednika Fokus, kojemu je država darovala gotovo tri i pol milijuna maraka, pa račun SZUP-ova agenta Ferdinanda Jukića, na koji je leglo više od dva milijuna dolara...; onaje računovodstveno opsluživala poduzeće RH Alan i bila je zadužena za potpuno netransparentni plasman novca raznim trgovcima oružja: gospođa je Barbarić, također, upućena kojim su se tvrtkama isplaćivali golemi iznosi na ime posredničkih usluga u trgovini oružjem; jedna od tih tvrtki koja je uzimala pet posto provizije zove se Omnico i, tvrdi naš, izvor, iza nje stoji nekoć visoki hrvatski dužnosnik i jedan od glavnih ljudi Tuđmanova kabineta; ona sve zna o poslovima 66. inženjerijske pukovnije HV-a i hercegovačkog poduzeća Monitor, te ulozi Ljube Ćesića Rojsa u tim poslovima...

Najvažnije u ovoj priči jest to što je Terezija Barbarić sačuvala veliki dio dokumentacije koja govori o prljavim HDZ-ovim poslovima s novcem dijaspore i novcem od prodaje državnih stanova, a još je važnije što je ista gospođa, prema Feralovim saznanjima, odlučila surađivati s istražiteljima. Na njezinu sigurnost zbog toga, već danima, budno paze policijski specijalci. Terezija Barbarić krunski je svjedok velike pljačke koju su u prvoj polovici devedesetih režirali i provodili viđeni hrvatski muževi: neki od njih odavno su mrtvi, a oni koji su živi - recimo, Vladimir Zagorac, Ljubo Ćesić Rojs i Hrvoj Šarinić - sasvim sigurno strahuju od onog dana kad će Terezija Barbarić ispričati sve što zna.

Zašto se gotovo tri godine čekalo na pokretanje istrage o sumnjivim financijskim poslovima bivše vladajuće garniture, posebice onim sumnjivim poslovima koji se tiču iseIjeničkog novca što je dolazio na račun u Villachu i novca stečenog prodajom državnih stanova? "Zato što Radovan Ortynski nije htio uputiti dopis kojim traži međunarodnu pravnu pomoć od Austrije i to je učinjeno tek nakon što je na mjesto glavnog državnog odvjetnika imenovan Mladen Bajić. To je ključni čin u cijeloj priči, jer je nakon toga ovdje zavladala panika i počeli su izvirati vrlo vrijedni dokumenti", kaže Feralov izvor blizak istrazi.

O tome da je Ministarstvo financija pod vodstvom, danas pokojnog, Joze Martinovića funkcioniralo kao kasa uzajamne HDZ-ovske pomoći svjedoče brojni dokumenti koji su u posjedu domaćih istražnih tijela. Jedan od tih dokumenata je i onaj iz 1992. godine u kojemu stoji da se "gospodinu Tomislavu Marčinku isplaćuje 80 tisuća DEM za opremanje televizijskog studija na južnom vojištu", što s prethodnom isplatom istome čovjeku i za istu namjenu "ukupno iznosi 160 tisuća DEM". Nije poznato da je na južnom vojištu godine 1992. napravljen ikakav televizijski studio, ako se južno vojište ograniči na Hrvatsku i ako ne uključuje, recimo, Široki Brijeg. Zašto se, međutim, novac za opremanje nekog studija isplaćuje Tomislavu Marčinku, tadašnjem uredniku Informativnog programa HTV-a? Je li, dakle, riječ o Marčinkovu ili HTV-ovu studiju? Odgovor na to pitanje mogao bi znati Branko Štulić, dugogodišnji pomoćnik ministra financija za izvršavanje državnog proračuna koji je Marčinku isplatio novac, a morao bi znati i Tomislav Marčinko, koji je novac primio. Feralovi novinari u posljednjih pet dana nisu uspjeli kontaktirati s ovom dvojicom: Štulić, koji je tek prije nekoliko dana smijenjen s položaja pomoćnika ministra Crkvenca, ne javlja se na svoj kućni telefon, dok je Marčinkov telefonski broj nedostupan smrtnicima.

Branko Štulić mogao bi isto tako odgovoriti na pitanje zašto je 24. prosinca 1991. godine potpisao nalog da Ministarstvo financija stanovitom Vinku Juričiću i stanovitom Tomi Šakoti, obojici iz Čitluka u Hercegovini, pozajmi sto tisuća njemačkih maraka. Rečeni je dvojac, prema jednom od dokumenata, novac Ministarstvu vratio šest mjeseci kasnije, ali bez ikakvih kamata. Otkad to, naime, jedno ministarstvo državnim parama može beskamatno kreditirati privatne osobe? I tko su uopće Vinko Juričić i Tomo Šakota?

Branko Štulić vjerojatno zna zašto je 3. srpnja 1992. iz kase Ministarstva financija isplatio 75 tisuća njemačkih maraka Ivici Patarčiću, direktoru Slavonske Banke iz Osijeka: Štulić zna, ali pisanog opravdanja za tu isplatu nema nigdje. Štulić bi se, osim svega, morao prisjetiti što ga je godine 1992. nagnalo da jednom hrvatskom iseljeniku, koji je u Zagreb donio dva milijuna maraka, na običnom bijelom papiru i debelim flomasterom napiše polupismenu i nigdje urudžbiranu potvrdu da je Hrvatska primila dva milijuna maraka. Taj papir možda je najšokantniji, premda ne i financijski najteži, dokument kojega posjeduju hrvatski istražitelji.

Branko Štulić posljednjih se dana, prema našim informacijama, bavi pokušajima da se uhljebi u Hrvatskim šumama. Zasad ne surađuje s istražnim tijelima.