Za Račanovu je vladu 2002. završila u znaku eurooptimizma. Pred sam kraj godine i službeno je najavljeno skoro upućivanje kandidature u punopravno članstvo EU-a, donesena je saborska deklaracija i nacionalni program za sljedeću godinu. Malo uvjerljivosti takvim naporima pridonijelo je donošenje Ustavnog zakona o pravima manjina i najava završetka posla u vezi sa zakonom o HRT-u.

Prvo se ishitrenom političkom odlukom o naftnim koridorima isprovocirao sukob s nekoliko zemalja odjednom, da bi se zatim mimo mišljenja ključnih sukreatora vanjske politike zapodjenula svađa s Europskom unijom o izvozu šećera. Konac godine ipak je donio olakšanje kad je riječ o regiji. Nakon mnogo nervoze uspješno je riješen granični spor s BiH, a potpisan je i protokol o privremenom režimu na Prevlaci.

Protekla je godina potrošena za razbijanje nekih iluzija i samozavaravanja kako ćemo prihvatiti samo one uvjete koji nam odgovaraju, a one nezgodne ćemo zaboraviti. Vrijeme medenog mjeseca hrvatske vlasti i međunarodne zajednice je prošlo, a Hrvatska na testu ozbiljnosti za EU sljedeće godine prolazi ili pada. Nakon godine razbijanja iluzija slijedi godina potvrde najavljene ozbiljnosti. Tu sliku ozbiljnosti na kraju je ipak narušila najava lobiranja premijera u glavnim europskim gradovima. No, čak i da je taj plan savršeno zamišljen i besprijekorno izveden, on neće moći nadomjestiti potrebnu reformsku efikasnost kod kuće. Najveći dio vanjskopolitičkih pitanja, posebice u 2003., postaju unutarnja politika. A u toj unutarnjoj politici posla za čišćenje vlastita dvorišta ima napretek.