Hrvatska stranka prava 1861. najoštrije osuđuje teroristički napad jedne ekstremne arapske političke organizacije na hrvatsku obitelj Anđelić u bosansko-hercegovačkoj Kostajnici kraj Konjica u kojemu su na rimo-katolički Badnjak uoči samog Božića na kukavički način ubijeni otac i njegove dvije kćeri od strane fundamentalista Muamera Topalovića (26), pripadnika «vehabija», ekstremne političke struje koja se nezasluženo poziva na islam. Motiv masakra je, po priznanju samog ubojice, vjerski fanatizam, koji spada u politički ekstremizam, jer s islamom kao tolerantnom univerzalnom religijom nema veze.

Masakr nad jednom hrvatskom obitelji, i paljenje Božićnih jaslica 2002. u Mostaru čine dio mozaika krvi, nasilja i osvajanja koji je Bosnu i Hercegovinu pogodio 1992. godine kada je prosrpska Kontraobavještajna služba (KOS) JNA započela vojno-osvajački plan «RAM» kojim je realiziran velikosrpskog programa Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) temeljen na njegovom ekvivalentu «Načertanije» iz 1844. i «Homogene Srbije» Draže Mihailovića iz Drugog svjetskog rata, na koji se srpski komunistički vožd Slobodan Milošević nadovezao 1986. kada je izabran za generalnog sekretara CK SK Srbije.

Zapad (EU i SAD) je uvođenjem embarga na uvoz oružja u napadnutu Republiku BiH 1992. (i Republiku Hrvatsku) izravno potpomogao današnjem haaškom optuženiku Slobodanu Miloševiću da realizira politički plan o stvaranju velike Srbije, koji otporom hrvatskih dragovoljaca u Vukovaru i bosanskih Muslimana u Srebrenici nije ostvaren linijom Virovitica-Karlovac-Karlobag, ali je trulim kompromisom Zapada sa balkanskim krvnikom Miloševićem u Daytonu 1995. (kao svojedobno kompromis Zapada s Hitlerom godine 1938. u Münchenu) granica velike Srbije postavljena na bosanskoj Uni i u Posavini.

Nemilosrdno iskorištavanje prirodnih bogatstava zemalja tzv. trećeg svijeta, posebice nafte u Meksiku, Venezueli i arapskim zemljama od strane Zapada, krive strateške procjene američkog State Departmenta i CIA u svezi Sjevernog Vijetnama, Irana, Iraka, Tita (za vrijeme komunističke Jugoslavije) i na kraju krajeva potpuno promašena strategija prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te Kosovu (do 1999.) dovodile su do rata, osvajanja i patnji milijuna nedužnih ljudi, kršćana, muslimana, Hrvata, Albanaca, djece, žena, izbjeglica i prognanika, etnički očišćenih područja, usmrćivanja desetaka tisuća ljudi, ratnih i civilnih zarobljenika. Hrvati su od strane Srba doživjeli genocid u Vukovaru, a bosanski Muslimani isto tako od Srba u Srebrenici i uzduž povijesne granice civilizacija na Drini.

Kada je srbijanski predsjednik Slobodan Milošević govorio o opasnosti od islamskog fundamentalizma u Bosni i tzv. zelenoj transverzali, neargumantiranom tezom na koju se nadovezao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, srbijanski vožd napadao je nedužnu djecu i žene, općenito civile u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Bijeljini i drugim bosansko-hercegovačkim gradovima. Milošević, iako optužen od međunarodnog suda za ratne zločine, ostvario je zločin kojim su od Zapada potvrđene granice umanjene velike Srbije povućene krvlju Hrvata i Muslimana:

Rezultat je etnički čisti srpski entitet u fašističkoj tzv. «Republici Srpskoj» i dvonacionalna hrvatsko-bošnjačka Federacija BiH.

Iako napad «islamskih» ekstremista na Hrvate nije prvi nego jedan u nizu, a sjećamo se kako je teroristička arapska «GIA» u Alžiru, također za Božić prije koju godinu ubila 14 hrvatskih radnika, indikativno je da su velikosrpski i islamski fundamentalisti povezani u jednome cilju do kojega dolaze ne birajući sredstva: ubijanjem Hrvata. Još nikada se nije dogodilo da su islamski ekstremisti ubili ijednog Srbina u tzv. «Republici Srpskoj» ili bilo gdje na svijetu, nego se politička ubojstva događaju samo u Federaciji BiH, kao da mrvice, koje je Slobodan Milošević bacio Tuđmanu i Izetbegoviću, još uvijek nisu pokupljene sa stola očerupane jadne Bosne. Ekstremne «islamske» grupe je u BiH za vrijeme rata doveo KOS JNA, Hrvatima i Bošnjacima najneprijateljskija organizacija na svijetu! Crna ruka koja je 1914. ubila Ferdinanda u Sarajevu i izazvala svjetski rat ista je ona zločinačka ruka koja je ubila oca i dvije kćeri u Konjicu.

Hrvatska stranka prava 1861. osuđuje politički ekstremizam i terorizam bez obzira na predznak, i apelira na Bošnjake i Hrvate da ostvare međusobno zajedništvo i savezništvo u obrani kakvo je postojalo od početka velikosrpske agresije sve do likvidacije branitelja BiH, generala HOS-a, Blaža Kraljevića i njegove osmeročlane pratnje, Hrvata. Muslimana i Albanaca 09. kolovoza 1992. godine u Kruševu kraj Mostara. Nakon toga je u Bosni sve krenulo naopako. Savezništvo Hrvatske i BiH omogućava pravedni mir, sigurnost, ravnopravnost i prosperitet, što očito Bošnjacima i Hrvatima ne mogu jamčiti ni SFOR, ni NATO, ni EU ni cijeli Zapad. Sarajevo za vrijeme napadačkog rata nije palo samo zahvaljujući vlastitim snagama, a Vukovar se branio samo vlastitim snagama! Pametnome dosta!

 Predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. (HSP 1861.) Dobroslav Paraga