Prije tri godine iz Hrvatske je stigla "najljepša vijest s početka stoljeća". Tako se barem tepalo u Bruxellesu, Parizu, Londonu... Ivici Račanu i tada šesteročlanoj koaliciji koja je uz svesrdnu međunarodnu pomoć maknula HDZ s vlasti. I negdje u veljači novi je premijer krenuo na put od Lisabona, preko Bruxellesa, do Berlina: s radničkim imidžem, u indigoplavom odijelu i domaćim čvršćim cipelama. Redovitim avionskim linijama, uz dva Vladina aviona u hangaru, sluđujući osiguranja svojih europskih sugovornika. "Pokazalo se da putovanje redovitim linijama nije nimalo tegobno", ustvrdio je premijer, a potom je cijelu noć proveo u Croatijinu avionu koji je zbog nevremena kružio nastojeći stići iz Berlina u Zagreb. Iako je toliki asketizam mirisao na komunističku demagogiju - bio je ipak simpatična novost.

U veljači sljedeće godine premijer Račan ponovno se sprema na put po Europi. Više ne redovitim linijama, jer su ipak dosta "tegobne" za tu vrstu putovanja. Više nije u poziciji odabirati pozive, već moliti za prijam. Više ne uživa status "najljepše vijesti s početka stoljeća", već potrošene nade. Ili, kod onih dobrohotnijih - naivca u međunarodnoj politici s početka stoljeća. I ne ide moliti da mu nešto posebno daju. Već samo da mu pruže priliku pokazati kako Hrvatska može sljedećih godina udovoljiti kriterijima za EU. Moliti praktički da mu ne zatvore vrata.

I možda taj trogodišnji krug između dviju europskih turneja i ne bi bio potpuno izgubljeno vrijeme kad bi iz njega i premijer i oni koji će ga nakon izbora možda naslijediti barem izvukli neke pouke. Primjerice: da nije osobito perspektivna pozicija biti međunarodna pudlica. Jer ljubimci ubrzo dosade i bivaju zamijenjeni novima. Da nije najpametnije rastjerati profesionalni diplomatski kadar u ime političke čistoće, računajući kako nakon Blairovih lijepih riječi više neće biti neugodnih podmetanja. Da nije uputno samo kimati glavom na tuđe zahtjeve, jer iz konflikta se gradi napredak. A s kimanjem se samo ostaje kimati u mjestu.