Novi list: 02. 01. 2003.

HDZ-SDP, fatalna privlačnost

Piše: Jelena Lovrić

Da će nastupajuća godina biti izborna – o tome u Hrvatskoj postoji gotovo potpuna suglasnost. Ali veliko je pitanje hrvatskog političkog naroda što izabrati. Istraživanja pokazuju da je najbrojnija stranka neodlučnih, da veliki dio javnosti ne zna za koga glasati. Uglavnom zato jer ni jednu od stranaka ne osjeća svojim izborom. U posljednje se vrijeme pojavljuje još jedan problem – stranke postaju međusobno sve sličnije.

Već je primijećeno da se razlika između glavnih partija pozicije i opozicije, SDP-a i HDZ-a, drastično smanjila. Ne samo da Arlović neodoljivo podsjeća na Šeksa, a Linić i Crkvenac na glasovitog Škegru. Čim su došli na vlast, poprimili su manire svojih prethodnika. No, sličnost nije samo u njihovom ponašanju. Sve se veća sličnost očituje i u političkim pitanjima.

Spomenimo samo tri točke na kojima se to u posljednje vrijeme jasno pokazalo. Prvo, Sanaderova stranka, koja je lani demonstrativno izostala sa saborskog potvrđivanja dokumenta o pridruživanju Hrvatske europskim integracijama, sada se aktivno zauzela za proeuropsku politiku. Prva je istrčala s idejom o rezoluciji kojom se izražavaju aspiracije Hrvatske prema Europskoj uniji. Drugo, Račanova je vlada u odnosu prema Haškom sudu preuzela HDZ-ovu politiku, to joj danas priznaju i ZNA SE-lideri. Slična se konfuzija ogleda i u činjenici da su u definiranju zakona o manjinama HDZ i SDP zamijenili uloge – tuđmanovci su se pokazali mekšim od račanovaca. Treće, suprotno izbornim obećanjima, sadašnja se vlast, baš kao i prethodna, može smatrati saveznicom kapitala a ne radno zavisnog stanovništva.

Fenomen analitičari fiksiraju na različite načine. Jedni konstatiraju da je »stanovito strateško približavanje SDP-a i HDZ-a« jedna od najzanimljivijih političkih činjenica protekle godine. Drugi tvrde da će se, bez obzira tko u Hrvatskoj činio jezgru buduće vlasti, politika morati kretati u već zadanim okvirima, pa će SDP i HDZ nužno voditi posve istu državnu politiku. Treći pišu da je glavni cilj SDP-ove vlasti izgradnja komplementarnosti s HDZ-om, pa je »građanska ideja u Hrvatskoj iznova subordinirana tuđmanovsko-nacionalističkoj, što je uključilo potpunu amnestiju tajkuna, legalizaciju pretvorbe, opće podilaženje desnici, reviziju pristupa Bosni, odstup od Europe i sukob s Haagom«.

Približavanje glavnih stranaka može se gledati i kao utiranje puta u toliko prizivani konsenzus svih relevantnih političkih snaga o hrvatskim nacionalnim interesima. Pitanje je, naravno, na kojoj se politici gradi ta suglasnost, što u njoj prevladava, je li se u tom amalgamiranju HDZ reformirao ili se SDP tuđmanizirao. Ali je također pitanje gdje jednodušnost prerasta u jednoumlje. Je li hrvatski problem manjak konsenzusa ili nedostatak alternative?

Ako se izbor u Hrvatskoj svodi na pitanje: Arlović ili Šeks, može li se to uopće smatrati izborom? Ako pozicija i opozicija nude isto i iste, onda se politička borba svodi na nadmetanje političkih garnitura a ne političkih koncepata i programa. Onda je riječ o goloj borbi za osvajanje vlasti. Onda se, kao nakon Trećeg siječnja u Hrvatskoj, dogodi smjena, ali izostane gotovo svaka druga očekivana promjena. Dobro je ako se oko nacionalnih prioriteta može postići društvena suglasnost, ali nacija mora imati izbor. Nije dobro ako se političke opcije razlikuju samo po imenu, ne i sadržajem.