Ako je vjerovati najnovijim istraživanjima javnog mnijenja agencije Plus, samo 59 posto ispitanika podržava ulazak Hrvatske u Europsku uniju, a samo 43 posto ispitanika podržava ulazak u NATO. Ovakvi podaci navode komentatore na zaključak da se u Hrvatskoj dogodila konzervativna involucija (a ne »revolucija«). Čini mi se da je tu, prije, riječ o ponovnom porastu izolacionizma i autizma u Hrvatskoj. Faktički izolacionizam i autizam – gubitak veze sa stvarnošću bili su glavne osobine Tuđmanove vanjske politike, što je i pokazalo istraživanje hrvatske vanjske politike što ga je za američku zakladu Freedom House uradio Institut za međunarodne odnose krajem 1999. godine. Tada je izgledalo da će novi, svježi dah hrvatske politike raskinuti s izolacionizmom i autističku politiku zamijeniti pravom pro-europskom orijentacijom i uvesti Hrvatsku u Europu i u NATO – jedinu sigurnosno-političkou organizaciju koja je uspjela prekinuti krvavi rat na tlu bivše Jugoslavije. Sada se, nakon dvije godine od očekivanog »kopernikanskog obrata«, može mirne duše konstatirati da se hrvatska javnost vraća izolacionizmu, razočarana u nepostignute rezultate olakog obećanja integracije Hrvatske u dermokratsku zajednicu naroda.

Rezultat toga je i autistička politika koju vodi hrvatska vlada u vanjskoj politici. Taj autizam manifestira se u krivim procjenama reagiranja naših saveznika i u nemogućnosti da se Hrvatska afirmira kao zemlja koja je prevladala rat kao stanje duha. Od miljenika međunarodne zajednice, Hrvatska je opet postala problem – ne toliko, doduše, kao druge zemlje Zapadnog Balkana, ali već dovoljno da se skine sjaj s hrvatskog imidža u svijetu. U posljednjih šest mjeseci, Hrvatskoj su upućene ozbiljne poruke iz kruga naših najbližih saveznika, zapadno-europskih zemalja i strateških partnera, kao što je to SAD.

Najnovija, najavljeni posjet američkog veleposlanika za ratne zločine, Pierrea Richarda Prospera Hrvatskoj i njegova nedvosmislena osuda Hrvatske zbog neizručivanja generala Bobetka i Gotovine još je jedno ozbiljno upozorenje Hrvatskoj da je njen autizam neće odvesti na Zapad. Hrvatska je vlast svoju vlastitu nesposobnost pokušala zamaskirati popuštanjem ekstremnim nacionalistima, precjenjujući njihovu snagu: buka, vika i zastrašivanje nisu razmjerno proporcionalni željama za miran život u demokraciji. Hrvatska vlast snosi odgovornost za pokušaje izvrdavanja Daytonskog sporazuma, čiji su glavne točke privođenje svih počinitelja ratnih zločina pravdi, povratak izbjeglica i prognanika na njihova ognjišta i vraćanje njihove imovine, koju su razgrabili država ili pojedinci u njeno ime.

Prosperov dolazak je stoga vrlo znakovit: američki veleposlanik u Zagrebu je već dovoljno jasno u nekoliko svojih posljednjih istupa upozorio Hrvatsku da svoje obveze mora ispuniti, želi li računati na američku podršku. U ovom trenutku, bez obzira što su zabavljene pripremama za rat u arapskom zaljevu, SAD ostaju ozbiljan garant provedbe Daytonskih sporazuma, bez kojih se ne može prevladati nasljeđe ratova na ovom području i uspostaviti ponovno mir i sigurnost između država-sljednica bivše Jugoslavije. Zato nam je itekako potrebno i članstvo u NATO-u, jednog dana, a to znači što prije. Ne zato što Hrvatska nema svoju strategiju, kako tvrdi nedavno ugledni svjetski analitičar hrvatskog podrijetla Zoran Kusovac – ima je, i ona je čak i objavljena, u »Narodnim novinama« od 27. ožujka ove godine.

Niti je točno to, da Hrvatskoj ne treba NATO, kako tvrdi opet ugledni novinar Inoslav Bešker iz Rima. Hrvatski nacionalni interesi u vanjskoj politici jasno su definirani na prvoj stranici od Vlade naručene Strategije međunarodnih integracija, koja još nije ugledala svjetlo dana iz nejasnih razloga. NATO je potreban Hrvatskoj u prvom redu zato, što nakon Praškog summita postaje sve više jasno da Hrvatska sama ne može provesti reforme vojnog sektora niti uvesti demokratski nadzor nad oružanim snagama. Kada sam u Pragu prisustvovao jednom od pripremnih skupova za summit NATO-a kao suradnik Instituta za međunarodne odnose, oboružao sam se, dobrotom zamjenika ministra obrane Zlatka Gareljića, podacima o našoj vojnoj reformi, koje su visoki časnici NATO-a odmah odbacili kao zastarjele i pogrešne, uzimajući i tu činjenicu kao otegotnu okolnost Hrvatskoj za njenu pripremu za NATO. Koliko ima pripadnika nacionalnih manjina u stastavu vašeg časničkog zbora? Kako su žene integrirane u oružane snage? Koliko detaljno vaša javnost zna o reformi i o integritetu časničkog poziva? Koliko, uopće, ima zaposlenih u Ministarstvu obrane? Koje su prerogative šefa države, premijera, ministra i kako ih javnost nadzire? U inozemstvu, izgleda, više znaju o nama nego mi sami. Zato valja našoj vladi prevladati autizam i prema inozemstvu, ali i prema svojim građanima: Pulsovo istraživanje zvoni na alarm.