Trećesiječanjski će se pobjednici danas naći na »ležernom ručku«. Iz te je formulacije teško shvatiti hoće li slaviti ili će svoj skup intonirati sličnije karminama. Na izborima početkom 2000. godine činilo se da je Hrvatska na novom početku. Tri godine kasnije od energije koja se tada manifestirala, ništa nije ostalo. Tada uspostavljena vlast naslijedila je državu u jadnom i destruiranom stanju, ali željnu da se promijeni. Nova je vlast u javnosti imala takvu podršku i u Saboru takvu premoć kakva je i Tuđmanu često bila nedostižna. S tim kapitalom i najbolnije su reforme bile moguće i savladive.

Treću godišnjicu vladajuća koalicija dočekuje reducirana i jedva još na okupu. Jedni drugima preko novina šalju poruke da su gotovi. Šefovi stranaka tvrde da je partnerstvo potrošeno, ministri premijeru javljaju da nije zadovoljio. Prema istraživanjima, Račanovu vladu podržava samo još oko 15 posto građana. Premalo da se bilo što započne. Međunarodna se potpora također istopila. Prije tri godine Europa je s čestitkama hrlila u Zagreb, presretna zbog promjene vlasti. Danas je Hrvatska opet gurnuta na marginu europskog interesa. S neugodnom sumnjom da je i nova vlast sastavljena od Tuđmanovih trabanata.

Obećane ekonomske promjene zakašnjele su, polovične i njihovu su cijenu ponovo platili najslabiji. Vlada tvrdi da su joj makroekonomski pokazatelji bolji i, kaže, treba samo još nekoliko mjeseci da se to osjeti i u životu građana. Vox populi najvećim problemom smatra ogromnu nezaposlenost, tvrdi da građani žive sve lošije. Socijalno je strpljenje iscrpljeno. Vlast se ljuti što je narod potonuo u apatiju i beznađe; prigovara da su takva raspoloženja propast za reforme. Tako vlastitu odgovornost uvaljuje drugima.

Treću godišnjicu od izbora koji su trebali biti prekretnički, Hrvatska dočekuje u stanju koje je gore od ondašnjeg. U ono doba zemlja je bila u vrenju, puna entuzijazma, nabijena nadom. Ta je dragocjena energija danas izgubljena. Potrošena u ništa. Spiskana. U ono vrijeme Hrvatska se činila zemljom otvorenom za demokraciju, za Europu, za moderniziranje. U međuvremenu napravljen je korak unazad. U društvenoj su se svijesti dogodile promjene, koje medijski analitičari danas nazivaju konzervativnom revolucijom. Revitalizirao se nacionalizam, ksenofobija, duh palanke, klimave vođe proizvode čežnju za jačom vlašću i čvrstom rukom.

Takva će se raspoloženja teško mijenjati. To je možda najnegativniji saldo sadašnje vlasti, koji će sigurno potrajati i duže od njena mandata. Hrvatskoj su bile nužne brze i energične promjene da ne potone u Tuđmanovom mulju. Umjesto provjetravanja i temeljitog preslagivanja, vlast je oklijevanjem i nečinjenjem Hrvatskoj uništila vitalitet, zamračila perspektivu, ukrala vrijeme. Stvorila situaciju koja je i za nju samu danas nemoguća. Čak i ako su, možda, ekonomski i socijalni pokazatelji nešto bolji, država i društvo dave se u teškoj depresiji, kao vjerojatno nikad dosad.