Točno na današnji dan prije tri godine, 3. siječnja 2000., u Hrvatskoj su se dogodile "demokratske promjene". Nova je vlast sročila svoj novi jezik, i Povijest je u Lijepoj našoj još jednom mogla početi. Taj je jezik imao obilje razloga zbog kojih je trebalo smijeniti HDZ i obilje razloga koji su opravdavali ustoličenje Račana, Budiše i ostalih. Do danas je ta jezična raskoš uvenula, osula se, a razlozi za ostanak sadašnje vlasti od obilja su se smanjili do iščeznuća. Budiša je u oporbi, a Račan i ostatak koalicije više nemaju jezika, nemaju što reći. Politička oskudica u Hrvatskoj veća je od materijalne. Predsjednik Mesić još nekako može preživljavati, jer, kao u kavani, o svemu može reći svoje mišljenje, a nizašto nije odgovoran.

Račan je u tome samo najistaknutiji. Dojučerašnji član koalicije, jedan od sinonima neuspjeha ove vlasti, Dražen Budiša, a uz njega i aktualni sudionici koalicije Vesna Pusić i Zlatko Tomčić, grozničavo se spremaju kapitalizirati taj neuspjeh. Jezik 3. siječnja 2000. godine potrošen je, ali nemoć kani opet postati moć. Autoritet uspješnosti posve je nestao iz kriterija koje diktira politička elita. Tako se obnavlja komunistička škola vladanja: nije važno kako je u zemlji, nego je važno da smo joj mi na čelu. Izrekavši u novogodišnjim istupima besmislicu sličnu onoj koju već mjesecima ponavljaju u SDP-u - da je stanje u zemlji bolje nego prije, samo što to građani još ne osjećaju - i predsjednik Mesić priklonio se diktatu neuspjeha.

Natjecanje u neuspjehu karakteristično je za političare mnogih zemalja Latinske Amerike, Afrike i Azije. Za europske političare karakteristično baš i nije. Osim za hrvatske, kojima je neuspjeh navika, a usta puna uspješne Europe.