Nova je 2003. svojim dolaskom praktički otvorila i predizbornu kampanju u Hrvatskoj. Svima je jasno da će ove godine izbora biti, no jedino je neizvjesno kada će se zbiti i koga će na vlast iznjedriti.

»D day« je nepoznanica i za samog premijera Ivicu Račana koji će nastojati izabrati pravi »timing« kako bi njegov SDP, uz maksimu »budimo realni, tražimo nemoguće«, dobio još jedan mandat, predvodeći na vlasti neku novu labavu koaliciju. No Račan i SDP-ovci ne znaju datum izbora i zbog toga što su od 3. siječnja 2000. do danas sebe doveli u situaciju da, sportskim rječnikom, ovise o drugima. Račanova izborna utrka počela je usvajanjem saborske rezolucije o ulasku Hrvatske u Europsku uniju na izmaku protekle godine, a sudbinski će je odlučiti ishodi razgovora koje će on osobno i njegova diplomacija voditi s predstavnicima europskih zemalja i njihovim šefom Romanom Prodijem.

Račanova nemoguća misija sastoji se u tome da europske čelnike mora privoljeti da lupnu petama i glasno kažu »evo sve za Hrvatsku«, otvarajući joj vrata Unije istodobno dozvoljavajući prolongiranje suradnje s Haškim sudom. Račan može dobiti i ovce i novce na izborima jedino takvom prozirnom trgovinom: pustite Hrvatsku u Europu dokazujući ispravnosti moje politike, a nakon izbora ja ću uhapsiti Gotovinu i Bobetka odnosno ispuniti sve zahtjeve kada stignu nove optužnice. Teško je povjerovati da Račan u tome može uspjeti, iako je vjerojatno spreman na postizborni kopernikanski obrat u »slučaju Bobetko«, koji mu je bio tek poligon za približavanje HDZ-ovim biračima, jer je do sada jedina njegova taktika prema Europi bilo srcedrapateljsko plašenje povratkom Tuđmanovih nasljednika na vlast.

Račanov manevarski prostor vrlo je ograničen i zaista mu se veliki broj astroloških kućica mora poklopiti da bi mu izborni horoskop bio optimističan. Kupovanje vremena onemogućava mu i svađa s koalicijskim partnerom HSS-om oko privatizacije odnosno idealna Tomčićeva pozicija najbolje hrvatske izborne udavače. Njegova izjava da će napustiti vladajuću koaliciju ukoliko hvarski hoteli budu prodani Slovencima, za Račana je mač s dvije oštrice. Tomčiću se mora udvarati da bi koaliciju održao do povoljnog datuma za izbore, a s druge strane još jedan sukob sa Slovencima uoči čergarenja europskim metropolama, najmanje mu treba. Naši susjedni izgradili su svoju čvrstu međunarodnu poziciju, a osim pozivnica za Europsku uniju i NATO u svojim rukama imaju i snažne lobije koji će stati na njihovu a ne na hrvatsku stranu.

Nakon neuspješnog dogovora o Piranskom zaljevu, granica i Nuklearke, zatvaranje hrvatskih vrata slovenskom kapitalu Račanu neće biti plus u potrazi za europskom podrškom. Premijer doduše može očekivati da će privremeno pažnja svjetske javnosti najvjerojatnijim ratom protiv Iraka biti skrenuta s Hrvatske i da će izručenje generala pasti u drugi plan, no s druge strane povećanje cijena nafte mogu izazvati Hrvatskoj gospodarske štete zbog kojih bi izostalo najvažnije obećanje koju je ova vlada dala naciji: da će ove godine bolje živjeti. Stoga bi mu još jedna relativno uspješna turistička sezona dobro došla u predizbornoj retorici kao mana s neba koja bi potvrdila oživotvorenje pozitivnih makroekonomskih poteza u protekle tri godine koji bi sada eto trebali početi davati rezultate, kako to premijer voli naciji poručivati..

Račanu bi dakle rujan bio idealan za izbore, ukoliko u međuvremenu dobije podršku Europe, izmoli od nje još jedan moratorij za haške optužnice, udobrovolji Slovence koji mu nisu zaboravili povlačenje parafa za Piranski zaljev i kojima je zbog Tomčića politički spriječio ulazak kapitala u hrvatski turizam. Ukoliko bude tražio podršku Slovenaca u europskom lobiranju žrtvujući Tomčića, izbori bi mu mogli doći istupanjem HSS-a iz koalicije prerano, najkasnije u lipnju, a izgubio bi i uz HNS, najvažnijeg potencijalnog partnera za formiranje vlade. Osim o Slovencima Račan ovisi i o Iračanima koji bi se trebali već sada predati kako cijene nafte ne bi produljenjem rata toliko skočile i lančanom reakcijom srušile ionako skromni hrvatski standard.

Ukoliko sa svime time izađe na kraj, ostaju mu vlastiti koalicijski partneri koji su nas zajednički uvjerili u ove tri godine kako je troma i neučinkovita vlast koja se pretežno bavi samom sobom, te njegovi stranački kolege, poput Zdravka Tomca, Mate Arlovića ili Milana Bandića, koji svojim istupima i one najzadrtije pripadnike socijaldemokracije mogu okrenuti od glasovanja za SDP. Ostaje mu naravno i upečatljivo sjećanje svih onih obespravljenih, nezaposlenih, prevarenih i iznevjerenih koji u istom broju smatraju kako Hrvatska danas ide u krivom smjeru, baš kao što su to smatrali u listopadu 1999., uoči izbora čiji su datum Račan i njegovi najavljivali kao demokratski svjetionik a postao je tek šibicom koja im dogorjevajući pali prste.