Pod Potrebičinim je predsjedanjem Državno sudbeno vijeće imenovalo suce, pod Hautzovim ih kažnjava - reče nedavno jedan pravosudni djelatnik. Formalno gledajući - možda je u pravu. Kroz nekoliko godina, dok mu je na čelu bio Ante Potrebica, Vijeće je doista imenovalo oko 1.200 sudaca na raznim sudovima, od prekršajnog i općinskog do Vrhovnog suda Hrvatske. Sadašnje je Vijeće kroz nepunih godinu i pol dana, otkako mu je na čelu Stanko Hautz, također imenovalo više od 150 sudaca, popunjavajući time upražnjena radna mjesta u sudovima, no kroz to je vrijeme pokrenulo i više stegovnih postupaka, a pojedinim je sucima skinulo sudački imunitet, kako bi se protiv njih mogli voditi kazneni postupci.

Te činjenice, međutim, gube svoje prividno značenje kad se uzmu u obzir određene okolnosti. Zakonom o sudovima, koji je ustanovio doživotno obavljanje sudačke dužnosti, odnosno obavljanje te dužnosti do umirovljenja, bila je nametnuta potreba da se iznova imenuju suci na svim sudačkim mjestima, da se, dakle, imenuju svi suci, pa i oni koji su već bili na tim mjestima. Ali, to je novo imenovanje sudaca za neke dotadašnje suce značilo napuštanje mjesta na kojemu su se do tada nalazili, izgubili su, dakle, sudački status i - posao. Potrebičin DSV nije, dakle, samo imenovao suce nego ih je i kažnjavao neimenovanjem - otpuštanjem sa sudačke dužnosti. A tako je kažnjenih sudaca (premda ni krivih ni dužnih) bilo puno, puno više negoli je Hautzov DSV pokrenuo stegovnih postupaka protiv pojedinih sudaca.

A i to je sadašnje pokretanje stegovnih postupaka, pa i kažnjavanje nekih sudaca, dijelom posljedica lošeg odabira sudaca prilikom imenovanja. Opet je, dakle, odgovornost na onom bivšem Vijeću, koje je ponekad na sudačka mjesta imenovalo pogrešne ljude, povodeći se prvenstveno političkim motivima, a ne sposobnošću kandidata. Pa kad se - u nastojanju da se uvede više reda i ažurnosti u hrvatskom pravosuđu - počelo otkrivati da pojedini suci “do besvijesti” razvlače neke sudske predmete, sve dok ne nastupi zastara, nije preostalo drugo već da se protiv takvih sudaca provedu stegovni postupci i da se izreknu kazne: od ukora ili oduzimanja dijela plaće do otpuštanja sa sudačke dužnosti.

To je dio posla kojim sadašnje Državno sudbeno vijeće ispravlja grijehe svojeg prethodnika. Drugi je dio, zapravo, već obavljen: još je potkraj siječnja 2002. godine vratilo troje bivših sudaca Vrhovnog suda na njihova prijašnja mjesta - Gordanu Gasparini, Eriku Kocijančić i Milivoja Mikora. Njih je, u stvari, na ta mjesta vratio Ustavni sud Hrvatske, prihvativši njihove ustavne tužbe, podnesene zbog toga što ih Potrebičin DSV bezrazložno nije imenovao na sudačke dužnosti na kojima su i do tada bili. Ante Potrebica je u dva navrata uporno ignorirao i te odluke Ustavnog suda. Ustavni je sud prihvatio dvadesetak sličnih ustavnih tužbi bivših sudaca na raznim razinama sudova, neki od njih su se i vratili na svoja bivša mjesta, neki su otišli u mirovinu ili na druge poslove, a bilo je i onih koji tu pravdu - nisu ni doživjeli.

Nastojeći da prilikom imenovanja sudaca slučajno ne ponovi pogreške svojeg prethodnika, sadašnje je Vijeće svojim poslovnikom uvelo i novo postupanje. Dobivši iz Ministarstva pravosuđa listu kandidata koji formalno udovoljavaju uvjetima, (lista je isto tako samo formalno prošla i rešeto saborskog Odbora za pravosuđe,) članovi Vijeća potanko raspravljaju o svakom kandidatu, obično uzimajući u obzir i mišljenje onog sudačkog vijeća na čijem se području sudac imenuje. U toj se raspravi ni slučajno ne spominje politička podobnost nekog kandidata, još manje njegovo eventualno sudjelovanje u nekadašnjim sudskim “političkim procesima”.

Nakon raspravljanja, slijedi pisano glasovanje. Na glasački list na kojemu je zaokružio broj ispred imena svojeg favorita član Vijeća stavlja i svoj potpis. Glasovanje nije tajno, ali se na taj način izbjegava mogući utjecaj i ugledanje jednog člana Vijeća na drugog člana. Imenovan je onaj kandidat koji je dobio natpolovičnu većinu svih, a ne samo nazočnih, članova Vijeća. Ako se ne dobije rezultat u prvom, prilazi se drugom, pa po potrebi i trećem krugu glasovanja.

Od rujna 2001. godine, kad je praktično počelo raditi, sadašnje je Državno sudbeno vijeće do kraja 2002. godine imenovalo 172 suca, popunivši isto toliko upražnjenih sudačkih mjesta. Pored toga, primilo je u tom razdoblju 34 zahtjeva za pokretanje stegovnih postupaka protiv sudaca, od čega 28 prijedloga u 2002. godini. U šest je slučajeva zahtjev odbijen, u tri je slučaja sucima izrečen ukor, u četiri su im slučaja izrečene novčane kazne, u jednom je slučaju sudac udaljen s dužnosti, a neki su postupci još u tijeku. U 2001. se godini pred sadašnjim DSV-om našlo 18, a u 2002. godini 21 prijedlog za skidanje sudačkog imuniteta. U samo tri slučaja skidanje je imuniteta i odobreno.

Danas predsjednici sudova, pa o bilo kojoj se razini radilo, ne mogu biti članovi DSV-a, a o kandidatima mišljenja ne daju predsjednici, već - da bi se osigurala veća nepristranost - to čine sudačka vijeća.

Ponekad se, međutim, prigovara da DSV ne poštuje mišljenja i prijedloge sudačkih vijeća. Ali ni onaj prijašnji DSV nije uvijek uvažavao mišljenje predsjednika suda. Kad se, tako, 19. travnja 1996. raspravljalo o kandidaturi Marice Ščepanović za ponovno imenovanje za sutkinju Županijskog suda u Splitu, predsjednik Benzon dao je njezinu dotadašnjem radu najbolju ocjenu. Ipak nije imenovana, jer je “uži kabinet” Vijeća već prije bio odlučio da Ščepanović — ne prolazi.

Na sjednici 17. veljače 1995. trebalo je imenovati predsjednike nekih sudova. Prvo je između četvorice kandidata trebalo imenovati predsjednika Upravnog suda Hrvatske, i kad se razvila rasprava o dotadašnjem predsjedniku Anđelku Bušiću, tadašnji je predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković zatražio da svoje mišljenje iznese bez nazočnosti novinara. Predsjednik Potrebica je zamolio novinare da napuste dvoranu. Vuković je takvu svoju «hrabrost" iskazao i prilikom imenovanja predsjednika osječkog Županijskog suda.