Kako to Hrvatska želi ući u Europsku uniju? U samo mjesec dana stvorio se dojam da će biti dovoljne pompozne izjave o stoljetnoj europskoj pripadnosti, brzi potezi koji se mogu riješiti potezom pera, najave lobiranja po europskim prijestolnicama zajedno s nespornom činjenicom da je Hrvatska najrazvijenija zemlja na zapadnom Balkanu. Bit će jako loše ako hrvatski političari budu smatrali kako je navedeno dovoljno. I dok politički establišment i dalje bude strahovao od nasilnog ujedinjavanja Balkana, jedan drugi strah mnogo je relevantniji i opravdaniji - strah da se u Hrvatskoj ne shvati što je uistinu potrebno za Europsku uniju.

Iako je prosinac bio obilježen velikim europskim zamahom (u Saboru je donesena rezolucija o približavanju EU, Vlada je sastavila nacionalni program s planom usvajanja čak 83 zakona u skladu s Unijinim standardima za sljedeću godinu), opravdan je strah da Hrvatska i nakon pompozne najave ključne europske godine neće biti u stanju riješiti ono što je gotovo cijelo desetljeće držalo Hrvatsku »na ledu« - ispunjavanje političkih uvjeta.

Odugovlačenje s ispunjavanjem obveza i uplitanje u pravnu proceduru Suda, dovelo je Račanovu vladu od miljenice Zapada do vlade u koju se dobrano počelo sumnjati. Puna tri mjeseca Hrvatska je stalno gubila kredibilitet da bi se na kraju dovela u situaciju kada ovisi o dolasku haaških liječnika u Zagreb ili joj treba nova optužnica da bi na »popravnom ispitu« pokazala kako će sudsku proceduru poštivati jer je funkcioniranje pravne države važno. Nije, međutim, sigurno ima li Goran Granić pravo na popravni ispit.

Nakon što je Nizozemska ratificirala hrvatski Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU, odlučila je izbjeći notifikaciju zbog hrvatske (ne)suradnje s Haagom. Granić je odmah takvu odluku nazvao smiješnom. Čim je najavljen Prosperov posjet Zagrebu, medijima se javio neimenovani visoki Vladin dužnosnik. On je odmah spremno rekao da su u State Departmentu zbunjeni i da ih, uostalom, treba zapitati gdje im je Bin Laden. Iako bi bilo logično zaključiti da iza tog briljantnog diplomatskog poteza stoji već imenovani Vladin stručnjak za suradnju s Haaškim sudom, to je zapravo nebitno. Loša je poruka poslana.

Hrvatskom putu prema EU pomoglo bi kada bi postojala koalicijska sloga u vezi s povratkom izbjeglica i njihove imovine. Osim Ustavnog zakona o pravima manjina i najave sređivanja zakonodavstva vezanog uz HRT, Račan trenutačno nema ništa drugo u rukama. Bilo bi dobro kada bi se najavilo rješenje, primjerice, za pitanje stanarskog prava. Za to jedan koalicijski partner ne želi niti čuti. Bilo bi također dobro kada bi se hrvatsko pravosuđe prestalo identificirati sa sucem koji je obilazio okrivljenike obećavajući im oslobađanje.

Izgleda da nekima u koaliciji pravosuđe uopće nije bitno. Zapravo, stalo im je da ne funkcionira. Jer na taj način Hrvatska neće imati problema s tim opasnim stranim ulagačima. Kada shvate da u Hrvatskoj nema pravne sigurnosti za ulaganja, sami će otići. One koji budu uporni, treba otjerati. Hrvatski političari strahuju da ti moderni okupatori nakon što nešto kupe, ulože i, naravno, zarade na tome ne odu i odnesu sve sa sobom: iščupaju smreke i borove, odnesu krovove i sportske terene. Premijer je sam izjavio da je biranje kupca prema kriteriju nacionalnosti problem.

Od Austrije Hrvatska očekuje podršku za EU. Tu podršku će nesumnjivo i dobiti, no kako je Piculi u Beču rekla austrijska ministrica vanjskih poslova Benita Ferrero Waldner, bude li Hrvatska ispunjavala Unijine uvjete. Pa tako ukine i zabranu na uvoz austrijske govedine. Hrvatska je jedina zemlja u Europi koja je tu mjeru uvela. Sada domaći proizvođači mogu govedinu prodavati tri puta skuplje. Nastave li se takvi trendovi, onda je strah od neuspješnog približavanja Uniji, nažalost, opravdan.