Kada bi »Ero s onoga svijeta« ovih dana osvanuo u Hrvatskoj i zavirio u sadržaj medija sigurno bi mu se, u najmanju ruku, učinilo kako je zašao u čudnu zemlju gdje se daju dijametralno suprotne ocjene o istim događajima ili činjenicama. Ostavimo li po strani sve izraženiju predizbornu kampanju u kojoj se napuhuju svoji a umanjuju tuđi dometi, ipak je previše da se predsjednik Vlade Ivica Račan i čelnik HDZ-a Ivo Sanader slažu samo u jednom – da se ni u čemu ne slažu. A pritom, pod općim dojmom trogodišnjih »izgubljenih iluzija« za dobar dio građana, Sanader gotovo da djeluje uvjerljivije.

Na njegovoj je strani komotnija pozicija oporbenog izazivača koji svoju snagu može sisati i iz stvarnih ili pretpostavljenih pogrešaka vlasti. Njegov rat s HB-om, pa i s DC-om i HIP-om, oko »mrtvih duša« koje se poziva na povratak u HDZ uz obećanje izborne pobjede i dijeljenje dionica vlasti nakon toga, prvenstveno je strateškog značaja. Sa svojim najbližim suradnicima hoće što prije očistiti prostor oko HDZ-a, da bi mu izborni start bio što povoljniji a potencijalno koalicijsko postizborno pregovaranje što lakše i jednostavnije.

Unatoč rastu rejtinga, Sanaderu i društvu problem i dalje ostaje količina birača koje mora uvjeriti da se stranka doista promijenila te da se na nju najozbiljnije može računati. No, kako to kvalitetno napraviti kada nema traga ni novim idejama ni novim političarima koji će to garantirati. Umjesto toga, predsjednik HDZ-a u Splitu poručuje da njegova stranka ima plan za Hrvatsku, no kao i 1990., uoči prvih višestranačkih izbora kada je stalno najavljivan nikada službeno objavljeni »tajni ekonomski plan«, o tome se ne želi govoriti do početka završnice predizborne utrke.

A na temelju čega će se onda gro birača opredjeljivati ako ne znaju što im to kvalitetno novog i prosperitetnog nudi HDZ? Hoće li opet nekome vjerovati na riječ da se promijenio i da zna što treba napraviti? Inače, u zapadnim demokracijama, na koje se svi pozivaju, po godinu ili dvije prije izbora stranke se trude do detalja informirati birače što namjeravaju reformirati i na koji način, i nitko se ne plaši da će im neka druga strana pokrasti ideje. No, to su valjda neki drugi običaji i politički pristupi gdje se političarima, koliko god bili prevrtljivi, ipak vjeruje i gdje se i oni sami smatraju obaveznim poštovati obećano.

S druge strane, premijer Račan najavljuje rast standarda zavisno od rasta gospodarstva, poručujući da je vrijeme stezanja remena iza nas. To bi trebao biti glavni predizborni forte aktualne vlasti, posebno SDP-a kao glavne poluge vlasti kojoj se isporučuje najveći broj kritika za dosadašnje učinke vladajuće koalicije. No, u to treba uvjeriti i birače, tim više što u posljednjoj godini postojećeg saziva vlasti valja započeti ili dovršiti brojne reforme te učiniti iskorake na međunarodnom planu da ne protutnje i već poodmakli europski vlakovi, a što bi sve dodatno moglo pogoditi određene skupine stanovništva u najnezgodnije moguće vrijeme prije izbora.

Vladi prijeti serija štrajkova, otvaraju se i osjetljiva pitanja poput prodaje »Sunčanog Hvara« (koju premijer za sada lakonski apsolvira obećanjem o »dubinskoj analizi« cijelog slučaja prije odluke Vlade), a uz sve to nastavljaju se koalicijska komešanja i primicanje HDZ-a iza leđa. Kako onda sa svim tim dočekati izbore s nadom u povoljan rezultat? Samo zagrepsti po reformama, a ne ih do kraja provesti, da se ne iritiraju skupine birača te vjerovati kako će određene mjere ipak rezultirati debljim novčanicima građana što će ovi »znati cijeniti« ili dovršiti posao do kraja, uza sve kritike, pa onda čekati izjašnjavanje biračkog žirija?

Poznavajući pristup naših političkih elita, pogotovo analizirajući ono što trenutno rade i govore, mora se, nažalost, konstatirati da ni SDP ni HDZ, kao glavni suparnici, ali ni ostali, ne pokazuju talent za dugoročnu dosljednost i planski pristup rješavanju problema. Kao što će HDZ do zadnjeg časa »tajiti« svoj plan, tako će najvjerojatnije i stranke na vlasti kako se vrijeme izbora bude primicalo sve više odustajati od »radikalnijih« rješenja te se prikloniti demagogiji i sitnom kalkulantstvu. Možda nas u zadnji čas političke stranke ipak ugodno i iznenade, premda sve govori da ćemo na vrijeme odlučnog zagovaranja ili provedbe jasnih političkih programa i po cijenu gubitka izbora odnosno nedolaska na vlast, a u nacionalnom interesu, još morati pričekati.