Panika se – već prekjučer i jučer, odmah nakon božićno-novogodišnjih blagdana, tijekom kojih su osobito boljestojeći ljudi širom planeta jedni drugim poželjeli sve najbolje – prometnula u riječ tjedna, a i u svojevrsni ključ kojim je otvorena stvarna 2003. godina. Panika je, naime, zbog općeg štrajka i prekida isporuka nafte iz Venezuele u SAD, te američko-britanskih priprema za skori napad na Irak, zahvatila i OPEC, koji podmiruje 60 posto potražnje za naftom na svjetskom tržištu, i Sjedinjene Države kojima bi barel skuplji od 35 dolara iz temelja poremetio sve ratne kalkulacije, a najizrazitije Evropsku uniju, koja je vodeći uvoznik nafte.

I dok su unazad pola godine i SAD i EU diskretno povećavale svoje strateške rezerve jeftinijom naftom (koje sada premašuju njihovu potrošnju u idućih pet mjeseci), OPEC bi na hitno sazvanom summitu u Beču, u nedjelju, 12. siječnja, morao odlučiti o povećanju ponude za još jedan ili čak 1,5 milijun barela dnevno, kako bi bar donekle nadoknadio manjak ponude od gotovo tri milijuna barela dnevno, izazvan prekidom isporuka iz Venezuele, te zaustavio dalje poskupljivanje »crnog zlata«.

Hrvatska vlada, unatoč tome što može računati na zalihe nafte ravne samo 15-dnevnoj potrošnji, mrtva-hladna nastavlja svoje redovite aktivnosti, među kojima je i ubrzana prodaja INA-e nekom od inozemnih, navodno, strateških partnera. Kao da svi ti novi rizici s poskupljenjem nafte, i s napadom na Irak, ne mogu imati nikakvu vezu ni s punjenjem državnog proračuna, ni sa stečajevima, ni s inače ranjivom tržišnom cijenom te vodeće državne kompanije pred privatizacijom.

Panike u Hrvatskoj, dakle, nema. Ima je samo u ostatku svijeta, čiji su političari i top-menadžeri tu riječ posudili još iz grčkih mitova, od samog boga Pana, kojeg su davni Atenjani smatrali izazivačem straha. Kad panika zahvati suvremene burze, brokeri se naglo i bez razmišljanja, panično nastoje riješiti dionica za koje slute da padaju u bescijenje ili poduzimaju slične žurne mjere za spas kapitala. Zbog njihove panike te dionice ili poslovi još prije stižu na to dno, pa se kasnije najveći paničari pokazuju kao najracionalniji burzovni akteri!

U najnovijem paničnom slučaju globalnih razmjera, izazvanog štrajkom u Venezueli i pripremama za udar na Irak, riječ je o otvorenom riziku da nafta već u drugoj polovini veljače poskupi s jučerašnjih 30 na najmanje 40 dolara za barel (kao što već predviđaju analitičari OPEC-a i OECD-a), da bi u slučaju produžetka rata u Iraku ili njegovih, danas još teško zamislivih ekonomskih, ekoloških i humanitarnih posljedica, u prvim tjednim ožujka dospjela i do cijene od 80 dolara za barel, i time cijeli svijet gurnula u najtežu privrednu depresiju u njegovoj povijesti. A već je unazad 12 mjeseci nafta poskupjela 45 posto!

Da bi spriječili tu vrstu globalnog nereda, SAD i Velika Britanija na Tri su kralja objavile prilično otvoren plan napada na Irak, radi preuzimanja svih njegovih naftnih potencijala, i to u poželjnom roku od sedam paklenih dana. Evropska je unija pojačala narudžbe nafte iz alternativnih pravaca: Rusije, Kazahstana, Azerbejdžana, Irana, pa čak i iz Iraka. Irak se uoči rata preobrazio u trećeg izvoznika nafte u sklopu OPEC-a, nakon što je Venezuela ispala iz igre, ali bi u slučaju američko-britanskog napada i sam na dulji rok ispao iz te iste igre.

Ipak, panika će se nastaviti: jer, čak da u nedjelju OPEC dogovori povećanje ponude nafte za 1,5 milijun barela dnevno, prvim će dodatnim tankerima iz Perzijskog zaljeva – kako procjenjuju naftni brokeri – trebati najmanje 25 dana da stignu do tržišta EU-a i 45 dana da stignu do SAD-a. U takvim okolnostima hrvatska vlada, koja tradicionalno, među zadnjima reagira na globalne šokove, neće imati mnogo izbora: uz stvarno poskupljenje nafte za najmanje 25 posto, i uz rezerve nafte od samo 15 dana, već u prvom tjednu ožujka morat će odobriti neko jače, ali polovično poskupljenje derivata, prevaljujući polovinu troškova tog novog šoka na građane, a polovinu na INA-u, koja će kao gubitaš kretati u privatizaciju. Ili će njezina prodaja strancima, s dodatnim razlozima, na opću sreću neko vrijeme ipak biti – zaboravljena.