Na sedamdesetak stranica teksta, detaljno se raščlanjuju prilike u Hrvatskoj, uvjeti koje Hrvatska treba zadovoljiti, i problemi u njihovoj realizaciji.

Hrvatskoj se priznaje da je nakon izbora 2000. godine učinila bitan zaokret prema demokratizaciji društva, te pokrenula značajne reforme koje bi je – ako ih uspije realizirati – do 2006. godine mogla dovesti do pune implementacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. No, razrada aktualne situacije u Hrvatskoj iz europske perspektive stavlja veliki upitnik pred ishod cijelog posla. Navodi se, na primjer, kako je za uspješnu provedbu potencijalno bolnih reformi potreban konsenzus, ali je istodobno stanovništvo razočarano radom Vlade, a nezadovoljstvo i kritičnost javnosti uzrokovani teškom gospodarskom situacijom iznimno otežavaju provedbu pokrenutih reformi.

Iako se priznaje bitan pomak u odnosu prema manjinama, navodi se kako diskriminacija i dalje postoji, i to osobito na lokalnoj razini, a usmjerena je uglavnom prema Srbima i Romima.

U poglavlju socijalnih odnosa, kao crne točke navode se zdravstveni sustav i sustav socijalne skrbi. Prvi je, kaže se u tekstu, snažno centraliziran, a uz to loše organiziran i vođen, što rezultira niskim zdravstvenim standardom, i dugim listama čekanja na zdravstvene usluge. Sustav socijalne skrbi, pak, ne osigurava pomoć onima koji je trebaju. Europska unija nezadovoljna je i stanjem u obrazovnom sustavu.

Navode se i već poznati problemi u pravosuđu: pravni je sustav nesposoban provesti reforme, a sporost sudstva dovodi do gubitka povjerenja u sudove. Ni žrtve diskriminacije, ni žrtve obiteljskog nasilja ne mogu na sudovima ostvariti pravdu, a sve se to negativno odražava na gospodarsko okruženje i strane investicije. Situacija u pravosuđu, ističe se, nije se promijenila od dolaska postojeće Vlade.