Ideja »balkanske federacije« - kao instrumenta stvaranja bolje budućnosti - nije stvorena u Ateni ni malo sjeveroistočnije, gdje su joj glavni zagovornici. Ideja se javila prije godinu i pol, ponovo kao rezultat unutarnjih natezanja i uvrijeđenosti, i nakratko je zablistala u kolekciji neupotrebljivih. Stvorila ju je skupina njemačkih parlamentaraca predvođenih Karlom Lamersom, a ugasnula je brzo.

Prema prijedlogu te skupine, unija jugoistočne Europe sastojala bi se od pet država regije obuhvaćenih procesom stabilizacije i pridruživanja, a njoj bi se (ali samo možda) morale priključiti kandidatske zemlje EU-a u zaostatku, dakle Bugarska i Rumunjska. Udružene Balkance spajali bi zajedničko tržište (kakvo spaja i EU) te sigurnosni interesi. Ideja je dobila svoj paneuropski nastavak. Razglabalo se, naime, i o tome da bi članice EU-a Mađarska, Italija, Austrija i Grčka (zanimljivo, Sloveniju nisu spominjali!) tvorile sponu balkanske zajednice prema pravoj Uniji u koju bi ta nova unija ušla u paketu.

Taj je koncept na sjeveru EU-a odbačen odmah, uz ponešto zločestih komentara o njegovoj svrsi. A promijenila su se i vremena i okolnosti da bi ta ideja i dalje imala opravdanja. Grčko je predsjedništvo sad počelo glasno razmišljati o prijedlogu, ali na način da se ponovo stvori zajednica »federacije balkanskih država« u kojoj bi, navodno, bile samo neke regionalne zemlje.

Postoji nekoliko radnih varijanti »balkanske federacije«. Jedna rješava problem Albanaca vezivanjem u tješnje povezanu cjelinu Srbije/Crne Gore s Kosovom, Albanije i Makedonije, druga pak rješava pitanje Srba, priključujući toj zajednici BiH.

Konceptom tješnje suradnje unutar zajednice - ili »zajednice« - povezuje se namjera EU-a da europski vojnici zamijene u teatru BiH NATO-ove trupe, kao što će operacija EU-a uskoro naslijediti mirnu i ne previše zahtjevnu mini-misiju Saveza u Makedoniji. Pitanje Kosova, međutim, ostaje bez odgovora. Razmatraju se, dakako, i druge opcije s priključivanjem u igru ili u koncept Bugarske i Rumunjske, što te zemlje odlučno odbijaju plašeći se za svoj sigurni kandidatski status i izglede koje bi, smatraju obje države, ozbiljno ugrozilo ubacivanje u »balkanski« vlak.

Neke nevladine organizacije i skupine stručnjaka, koje se bave projekcijama budućnosti regije, misle da su ideje vrijedne pozornosti samo kao ideje, ali da im je praktična upotrebljivost upitna. Osim toga, u Europskoj komisiji kažu (strogo neslužbeno jer će s predsjedavajućim Grcima razmijeniti mišljenja tek za nekoliko dana) kako nisu baš uvjereni da bi Unija radi sumnjivog starog koncepta namijenjenog nekakvoj boljoj, stabilnijoj i sigurnijoj budućnosti, mogla odustati od oglednog primjerka zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU-a, procesa stabilizacije i pridruživanja.

U igri su i drugi elementi. Primjerice, Europska unija želi zadržati kreativan potencijal odlučne, efikasne i poduzetne opće uprave za proširenje. Ona je obavila težak posao priprema za »veliki prasak« prema velikoj Europi. Opća uprava ostala bi gdje jest, preuzevši brigu o dva preostala kandidata, trećem bez pregovora (Turskoj), i konačno još pet zemalja bez kojih - što je opće mišljenje nad koje nitko ni ne stavlja upitnik - nema »reunifikacije Europe«. I ovo je, naravno, tek još jedno glasno razmišljanje o opcijama koje na red dolaze tek u idućim mjesecima.