Čim smo ušli u posljednju, četvrtu godinu mandata ove koalicijske Vlade, raste temperatura među političarima i u medijima. Političari su izabrali, s premijerom Račanom na čelu, da velik dio krivnje svale na novinare. Oni tobože »truju atmosferu«, igraju se katastrofičara, siju osjećaj razočarenja i nemoći. U tome su naši političari, a s njima opet i naš premijer, vrlo nalik na političare iz susjedne nam Italije. I tamo je premijer Berlusconi u svojoj novogodišnjoj poruci okrivio novinare za loše ocjene rada Vlade. Berlusconi je rekao, da je 80 posto talijanskih novina »protiv njega«. Naš premijer se nije upuštao u kvantifikacije, ali se isto tako može iz njegovih riječi naslutiti da on, zapravo, dobro radi, ali ga novinari ne vole. Zato je Vlada najavila oštriju propagandnu kampanju. Doista, o tome se i radi: ni Berlusconi niti Račan nisu zadovoljni stanjem svoje vlastite propagande. Politika je za njih tek propagandni rat, nadmetanje u umijeću prikazivanja što ljepše stvarnosti. I Berlusconi i Račan su u tome vrlo slični: iako, nominalno, pripadaju drugačijim svjetonazorima, obojica su poklonici jednog jedinog svjetonazora: neutažive volje za vlašću, što je Thomas More nazvao najrazornijom opasnošću za vladare. Častoljublje i vlastoljublje – to su dvije bolesti vladara, a vidimo da i moderni političari pate od istih bolesti. Tu je bolest najbolje definirao Henry Kissinger, Metternichov duhovni nasljednik: vlast je najveći afrodizijak. I zato je i Berlusconiju i Račanu silno stalo do imidža u javnosti, ali ga ni jedan ni drugi ne grade pozitivnim pristupom medijima i otvorenom, demokratskom komunikacijom, već se ponašaju sa čiste pozicije vlasti: tko nije protiv mene, taj je moj neprijatelj.

Upravo ta politika negativne selekecije, odnosno proizvodnje neprijatelja, simptom je autoritarne ličnosti u politici, kako je svojevremeno pisao i Theodor Adorno. Za demokratskog političara onaj tko nije protiv njega, taj je za njega: jer demokratski političar nastoji stvoriti konsenzus uvjeravanjem i pridobijanjem, a ne stvarajući neprijatelje.

No za ocjenu jedne vlasti, ako već nisu meritorni domaći novinari, svakako je meritoran njezin odraz u zrcalu međunarodne javnosti. Kod nas se pod pojmom »međunarodne javnosti« neselektivno podrazumijeva mišljenje stranih političara i diplomata, koji inače izbjegavaju oštre tonove i primjenom metode »pozitivnog mišljenja« uvijek se opredjeljuju za politiku »manjeg zla«. S obzirom na to da je petostranačka koalicija na čelu sa SDP-om manje zlo od nacionalističkog HDZ-a, tada ćemo, normalno, podržavati svaki pozitivni pomak prema demokratizaciji. A kada nastupi razočaranje neizvršenim obećanjima, tada ćemo opet, mi strani diplomati, politikom »manjeg zla« potražiti izlaz u »demokratskoj smjeni vlasti« – očekujući da ćemo ovog puta dobiti nešto uljuđeniji i pametniji HDZ, koji će se riješiti svog ekstremno nacionalističkog balasta i povećati svoj kredibilitet gradeći koaliciju sa strankama centra i, naravno, pokazati da je promijenio svoj osnovni stav prema ljudskim pravima – osobito prema nacionalnim manjinama. Stoga vladajuću koaliciju očekuje najteži ispit: treba u jednoj godini nadoknaditi ono nezadovoljstvo i razočarenje neispunjenim obećanjima, u prvom redu propuštenim ispravljanjem nepravdi prošlog, Tuđmanovog režima i općom reformom društva prema europskim kriterijima.

Jučer je naš list pisao o strateškom tekstu Europske komisije za Hrvatsku za razdoblje od 2002-2006. Ovaj tekst vrlo plastično opisuje nezadovoljstvo i razočarenje hrvatskih građana vladinim performansama. Spominju se razočaranje i deziluzija – gubitak iluzije, apatija i kritičnost stanovništva prema Vladi. Ovaj dokument mnogo bolje odražava to što se u Europi misli o nama, mnogo bolje nego uvijene primjedbe diplomata koji reagiraju na način izbora manjeg zla i metodom »toplo-hladno«. Pravi indikator što se o nama misli je inozemno javno mnjenje – mišljenje stranih novinara, publicista, i, osobito, znanstvenika koji se bave ovim dijelom svijeta. No tim segmentom javnog mnijenja ne bave se diplomatska izvješća naših poslanika u inozemstvu: oni su isključeno orijentirani na svoje kolege, isto tako diplomate, koji unatoč svim promjenama, modernizacijama, uvođenju faksova i elektronske pošte, još uvijek slijede model klasičnog diplomata kojeg je opisao Sir Henry Wotton: »Diplomat je pošten čovjek koji je poslan u inozemstvo da laže u interesu svoje zemlje«. Lažući u interesu svoje zemlje, diplomat počinje tako lagati i svojoj zemlji, opisujući ružičastim tonovima odraz svoje zemlje u javnom mnijenju zemlje-primateljice. Jer kad bi učinio suprotno i bio realan (i kritičan) tada bi njegov pretpostavljeni mogao pomisliti da on loše obavlja svoj posao... I zato treba čitati nefrizirane analize, bez obzira sviđalo li se to premijeru li ne. Učinak ove Vlade ipak se neće mjeriti, ni kod kuće niti u inozemstvu, kilometrima novih cesta, već uspostavom modernog, europskog društva u našoj vlastitoj kući.