Suvremena inačica nekadašnjem načelu "noblesse oblige", ili plemstvo, odnosno određeni društveni položaj, obvezuje, trebalo bi biti pravilo da funkcija obvezuje. Privatno netko može mrziti suparnika do mile volje, jer čemu biti lažni kršćanin, a nemati snage za sustavnu hostilizaciju, ali tko izabere političku p(r)ozu, javno bi morao rabiti jezik i stil poštovanja druge strane bar u trenucima simboličke konvencije. Budući da se na ovim prostorima bilo kakva pa i politička nekultura ne smatra grijehom, jasno je da je izostajanje elementarnih gesti zahvale za minuli rad tradicionalna povlastica sredine.

Sjetimo se samo neostvarenoga post-Šuvarova "Šeksova vritnjaka" ili post-Tuđmanova "Mesićeva vica". Veliki nerazmjer između vlastita poimanja doprinosa općoj stvari i tuđeg dojma o tom doprinosu, osjetili su na svojoj koži mnogi političari ove regije, od Ante Markovića do Milana Kučana. Dok je Marković plivao protiv svih struja želeći postići ekonomsku opstojnost višenacionalne države, što je značilo neizbježan sukob s raznim oprečnim politikama i nacionalnim interesima, Milan Kučan je 12 godina čuvao "slovensku kokoš", kako bi nosila "uskrsna jaja", pa je Karantanija ponovno uskrsnula kao prosperitetna Slovenija, dovevši je uz Drnovšeka pred vrata NATO-a i EU-a. Zbog toga je bilo za očekivati da će mu se odati znak kurtoazne pažnje koja u svim civiliziranim sredinama prati silazak s vlasti političara takvoga povijesnog kalibra. Međutim, koncem prošle godine zbio se balkanski incident u slovenskom Državnom zboru nakon prisege novog predsjednika države dr. Janeza Drnovšeka. Kučan nije dobio željenu prigodu da se na tom najvažnijem mjestu slovenske politike zahvali narodu i njegovim parlamentarnim predstavnicima za podršku u svom tromandatnom rooseveltovskom razdoblju.

I ako se mogu razumjeti neuljudni postupci u sličnim prigodama u "zapadnobalkanskim državama" kad dugogodišnji ljuti ideološki neprijatelji nisu imali snage za nadilaženje nagomilanog animoziteta, ponašanje predsjednika Državnog zbora Boruta Pahora je to neshvatljivije što je pripadnik Združene liste u kojoj je članstvo prije stupanja na funkciju zamrznuo Kučan. Otkuda ta uskogrudnost? — ispitivao sam slovenske agencijske, televizijske i novinske kolege. Međutim, ni oni nisu na to znali odgovoriti, iako je pozivanje na možebitni protokol bio najčešći odgovor. Jedan nenovinarski prijatelj kazao mi je da je takva ukočenost dio slovenskog duha koja se ogleda i u razlici između hrvatskog i slovenskog sudjelovanja u kvizu "Milijunaš": Hrvati se u toj igri zabavljaju i riskiraju, dok smo mi Slovenci ozbiljni i ziheraši. Kučan je uistinu bio predsjednik svih građana Slovenije, kojega se bez protokolarnih gužvi moglo sretati na mnogim sportskim i kulturnim priredbama.

Prije nekoliko godina imao sam priliku provesti dan s njegovom suprugom Štefkom, koja je dobila nagradu "Jane" kao žena godine u Sloveniji za 2002., uz izvrsnu odredbu da nije hladna perfekcionistica nego topla realistica. To je ličnost koja će vam prva prići i stvoriti atmosferu prijateljstva, za razliku od mnogih prijatelja koji kad dođu na položaj čine sve da im ne biste uhvatili pogled. Za ručkom sam malo peckao prvu damu Slovenije ustvrdivši da je (tada) u Hrvatskoj sve puno Tuđmanovih slika, a u ovoj gostionici nema ni jedne Kučanove. To je zato, rekla je, jer mi Kučana držimo u srcu, a ne na zidu. Štefka Kučan, koja je nekada radila u parlamentu, nije ni primijetila da joj je suprug razočarano otišao s mjesta prešućivanja. Sljedećeg je dana Pahoru poslao pismo rezignacije. Vađenje na protokol u slučaju tako neprotokolarnog dužnosnika kao što je Kučan nevjerojatan je politički autogol za jednog tako obećavajućeg i europski profiliranog političara poput Pahora. Jer ako su mlađi slovenski političari osjećali nepodnošljivu težinu frustracije živeći u Kučanovoj sjeni, trebali bi predosjećati da se on može vratiti na vlast nakon Drnovšekova mandata, jer slovenski zakoni ne dozvoljavaju samo dva uzastopna predsjednička mandata, budući da biračko tijelo ni u jednom času nije bilo prožeto sentimentima nezadovoljstva likom i djelom Milana Kučana.

Ako mu zvijezde budu pretjerano naklonjene, može doći do ironije da se on prije vrati na mjesto predsjednika nego što slovenski parlament izglasa zakon o tretmanu bivših predsjednika.