Prije devet mjeseci u jednom je intervjuu predsjednik Vlade Ivica Račan, između ostaloga, kazao: »Danas je najveća prijetnja Hrvatskoj nespremnost ili nesposobnost političkih i socijalnih partnera, dijela socijalne strukture da osigura razvoj i podmetne leđa pod reforme koje, naprosto, moraju biti provedene«. Tada je to protumačeno kao »packa« sindikatima koji su počeli otkazivati ugovor o socijalnom partnerstvu, a ogromno je bilo i protivljenje izmjenama Zakona o radu, što je naposljetku i stopirano do daljnjega.

No, izmjene spomenutog Zakona ponovno su aktualne, a s njima i odlučnost sindikata da ovaj put idu do kraja – generalnog štrajka. HUS se o tome izjasnio u srijedu, a SSSH, najjači hrvatski sindikat, jučer. Ugovor na određeno vrijeme, manje otpremnine, kraći otkazni rokovi i povećanje broja radnika kod malih poslodavaca, postali su gromade smutnje koje do kraja mogu poremetiti ionako loše odnose između dva bitna socijalna partnera, države i sindikata.

Nije se s premijerom teško složiti da su reforme nužne, štoviše da se moraju provesti. Kao što nije teško shvatiti ni poslodavce koji žele što lakšu i komotniju poziciju za poslovanje. Problemi počinju kad se otvori pitanje svrhovitosti predloženih mjera, jesu li one samo diktat MMF-a ili dio nužne modernizacije hrvatskog tržišta (uključujući i tržište rada), kako sugerira premijer u svojim istupima, je li riječ o dijelu cjelovitih mjera ili pak samo o parcijalnim pokušajima, te posebno kada se s državne razine počinje gotovo osporavati sindikatima pravo da rade ništa drugo do svoj posao – brane svoje članove koji rade, pa ih se tretira kao glavne kočničare promjena.

Neka, međutim, ekonomski stručnjaci i njihove analize pokažu koliko izmjene Zakona o radu mogu biti djelotvorne. Ovo je, također, i politički problem koji ima dugu genezu a može imati loš finale. Ne samo zbog sljedećih izbora na koje bi rat vlasti i sindikata sigurno mogao imati posljedica, već upravo zbog promjena kojoj su Hrvatskoj neophodne odnosno načina na koji se one provode.

Svi koji već godinama govore ono što u posljednjih godinu dana i sam premijer Račan učestalo ponavlja, dakle da nema razvoja odnosno podizanja s dna gospodarstva neke zemlje i cijelog društva bez dogovora tri ključna partnera - države, poslodavaca i sindikata, dugo su vjerovali da će Hrvatska krenuti putem »povijesnog kompromisa«. Na to su upućivali predizborni sporazumi SDP-a i SSSH-a, kontakti »dvojke« i »četvorke« s drugim sindikatima, predizborni sastanci »dvojke« s Hrvatskom udrugom poslodavaca. No, vrlo brzo nakon izbora 2000. godine postalo je jasno da to vrijeme nije iskorišteno kako je trebalo, pa više nikoga nije čudilo što premijer na samom početku mandata nije mahao sporazumom sa sindikatima i poslodavcima, obećavajući u prvo vrijeme »krv, znoj i suze« (na što su ljudi razumno mogli i pristati samo da ne bude gore), a poslije i prosperitetnu budućnost.

U međuvremenu, pošto se s mnogim mjerama otezalo, a i one ponuđene bilo se teško staviti u suvisli okvir s glavom i repom, situacija se »intenzivirala«, pa je i zakašnjeli projekt Partnerstva za razvoj, ta naša željena inačica sporazumijevanja »partnerskog trojstva«, izdušio i prije nego li je počeo davati efekte. A pri svemu tome je ključno da se u Vladi nikada nisu ozbiljno zapitali kakav su oni partner u pregovorima, je li im manjkalo demokratičnosti i ne leži li na njima dobar dio krivice za »nesporazume« sa sindikatima, zaposlenima i nezaposlenima, odnosno odgovornost za neuspjelo partnerstvo. Ivica Račan trebao bi i o tome razmisliti prije nego li se suoči s najavljenim štrajkovima.