Za to sve kriv je, ipak, sam SDP. Uostalom, radi se o stranci koja posljednje tri godine, jedva da postoji – izvan okvira vlasti. Odnosi s medijima daleko su od idealnih – medijski upiti i reakcije javnosti često se dočekuju s nervozom, a politički stav SDP-a (čast izuzecima poput Mate Arlovića) često je vrlo teško dobiti. Tiskovne konferencije, izuzevši one u Saboru, koje obično dobijaju tek okvirić uz izvještaj sa sjednice, održavaju se jednom, dvaput godišnje. Unatoč trudu operativaca na Iblerovom trgu, SDP-ove veze s javnošću pršte od smetnji i ponekad gotovo konspirativne tišine.

Nitko se, izgleda, ne pita kako je uopće bilo moguće očekivati osvajanje drugog mandata, preuzimajući zemlju koja je u dubokoj krizi, a već nakon nekoliko mjeseci izgubiti iz vida nužnost stalnog i jasnog kontakta s biračima? Tek sad, u posljednjoj godini mandata, spremaju se za češći izlazak među narod.

A lijepo im je govorio Milan Bandić, inače i sam član predsjedništva SDP: »Izborna kampanja traje od trenutka kad izbori završe«. Unatoč svemu što se s njim događalo, Bandić je u svom gradu na listama popularnosti uvjerljiv poput Janice Kostelić u slalomu. A ostali?