Sve to skupa ne znači da Irak doista ne posjeduje oružja za masovna uništavanja. Na posljetku, Saddam Hussein je imao pune četiri godine za skrivanje svojih arsenala - izmedju 1998. godine kada je izbacio UN-ove inspektore preko granice, i lani kada ih je na pompozan način pozvao da se vrate. Američkog se Predsjednika već dalo čuti kako spominje opisani argument. No kako bilo, UN-ovi stručnjaci koji i nisu sjedili skrštenih ruku unutar Iraka, tijekom posljednja dva mjeseca nisu pronašli baš ništa; što znači da će Bijela kuća imati gotovo nemoguću zadaću u pokušaju opravdavanja eventualne vojne intervencije protiv Bagdada. Sam motiv deložacije Saddama s trona, zvuči i preslabo i preosobno...

Pat pozicija je počela predstavljati svojevrsnu partiju šaha na dva nivoa. U borbi za medijske simpatije, Bagdad bi vrlo lako mogao uživati prednost. Iračani će trubiti kako oni doista nisu "loši momci", kako ne posjeduju sva ta opasna oružja. Što će, ako se negdje ne pronađe "zadimljeni pištolj", Amerikance staviti u vrlo nezgodnu situaciju dokazivanja kako "postoji ponor" izmedju onoga za što se zna da je bilo u posjedu Iraka i onoga što Bagdad tvrdi da je uništio. Kažu ovdašnji analitičari, ako ministar obrane Donald Rumsfeld i njegovi (vojni) suradnici ne budu pažljivi, njihove će tirade definitivno početi zvučati poput drugorazrednih dvorskih zavjera i stvari ni u kom slučaju neće pomoći pri pokušaju stvaranja nekakve meritorne međunarodne koalicije za Saddamovo iseljenje...

S druge strane, svijet ima pravo vjerovati da je Saddam Hussein zadržao (i sakrio) svoja oružja za masovna uništavanja, kao i da ih je spreman upotrijebiti. Upućeni kažu kako je Bagdad ili proizveo ili to može učiniti u vrlo kratkom roku, osjetne količine bioloških i kemijskih oružja. Uspoređujući brojke koje su Iračani nedavno dostavili UN-u i informacije koje su ponudili izvori "iznutra", ispada da je Saddam Hussein uništio jedva jednu desetinu svojih kapaciteta za razvoj i proizvodnju projektila.