U tome, naime, što stručnjaci i političari ne slušaju jedni druge, pa se donosi rješenje za koje nema mnogo suvislih obrazloženja, ako izuzmemo ono da JMBG-a nema ni u osobnim iskaznicama građana nekih europskih zemalja, pa se tome treba prilagoditi. Pravo na zaštitu privatnosti građana time neće puno dobiti: JMBG, između ostaloga, čine podaci iz kojih se može iščitati samo ono što piše - i mora pisati - gotovo na svakom obrascu ili dokumentu: datum, godina i mjesto rođenja te spol. Jedino što je tajno možda trebalo biti brojke su što ih nam MUP dodjeljuje na kraju niza koji sadrži te podatke.

No, Sabor je prihvatio takvo rješenje, i to prije nešto više od dva mjeseca. Iz niza dvojbi s kojima su se odjednom suočili u nekim institucijama, primjerice u Regosu i Poreznoj upravi, očito je da je saborskim zastupnicima s prijedlogom rješenja trebalo prikazati i simulacije promjena u evidencijama o građanima koje trebaju uslijediti. Mnogo više od toga pomoglo bi da je netko istodobno predvidio i odgovor na pitanje kako građaninu koji se pred činovnikom pojavi s novom osobnom iskaznicom bez JMBG-a ne stvoriti probleme.

Rješenje o kojem ovih dana govore u Poreznoj upravi, na temelju kojega bi se u toj instituciji organizirala evidencija s novim šiframa, a onda te brojke ponudile i za evidenciju u drugim ustanovama, nije loše. Po tome bismo bili slični Amerikancima koji većinu socijalnih prava ostvaruju na temelju jednog, jedinstvenog broja. No, osim što je novu evidenciju ipak trebalo definirati prije 1. siječnja, nije jasno što ćemo time dobiti. Brojke, naime, mogu biti različite, no princip ostaje isti: svaka institucija koja nas bude vodila pod tim brojem imat će i podatke o nama, pa opet postoji mogućnost povrede privatnosti.

Kome sve to treba i zašto?