S početkom ’90-ih godina u hrvatskom se političkom rječniku udomaćio pojam međunarodna zajednica. Posezalo se i još uvijek se poseže za njim u mnogobrojnim situacijama, počevši od kadrovskih križaljki pa sve do potpisivanja važnih sporazuma, kada se isticalo kako je posrijedi uputa ili nalog međunarodne zajednice. Svoju knjigu "Hrvatska država u međunarodnoj zajednici" nedavno je u Splitu promovirao dr. Vladimir Đuro Degan, dugogodišnji profesor međunarodnog prava i pregovarač s hrvatske strane o sukcesiji ex Jugoslavije.

Ali stoji činjenica da mnogi, naročito neobrazovani ljudi, imaju strah pred svime što je drukčije od njih. Onda njihove reakcije dovode do svijesti koja je meni vrlo slična onome što je bila politika Albanije u doba Envera Hoxhe, dakle jednu totalnu izolaciju na način da Hrvatska može postojati kao da je na Mjesecu. Promišljanja nekih koji sami misle da su veliki domoljubi vode totalnoj izolaciji, kao da Hrvatska nije na zemljinoj kugli i kao da nije u Europi. A kod donositelja političkih odluka, posebno u današnje doba, vjerojatno bi te odluke bile daleko promišljenije da ekipe stručnjaka vrše njihov posao i pod njihovim nadzorom, time da oni uvijek donose konačne odluke.

To sam napisao još prije godinu i pol, i sve što se poslije događalo potvrdilo je tu moju dijagnozu. Nakon 3. siječnja 2000. godine napisao sam jedan opsežan elaborat i poslao ga predsjedniku Republike i predsjedniku Vlade, predloživši im osnivanje jedne solidne pravne službe pri Ministarstvu vanjskih poslova. U nju bi se uključili svi profesori i docenti koji po Zakonu o visokom obrazovanju i Zakonu o znanstveno-istraživačkom radu imaju pravo predavati međunarodno javno pravo. Nikoga se od njih ne bi smjelo isključiti, a to tijelo moglo bi, po potrebi, pozivati i stručnjake iz drugih područja.

Moj je prijedlog bio da bi to tijelo odmah moglo preuzeti odnose Hrvatske s Haaškim tribunalom. Naravno, znanstvenici i stručnjaci ne smiju donositi političke odluke, ali političari koje je izabrao narod trebaju uz pomoć takvih tijela odlučivati. Mi smo, inače, vrlo malen narod i ako ne iskoristimo sve svoje intelektualne potencijale koje imamo, onda nam se događaju situacije poput ove. Niti mi razumijemo međunarodnu zajednicu, niti međunarodna zajednica razumije nas. U tome je dubok nesporazum.

Ta je politika, na žalost, rezultat jednog stanja da u Hrvatskoj nitko precizno ne zna sve međunarodne obveze Hrvatske prema općemu međunarodnom pravu i posebno prihvaćenim obvezama, a ako ne zna obveze, ne zna ni prava. Tek onaj tko to dobro zna, on može na ravnopravnoj osnovi diskutirati i štititi interese Hrvatske u odnosu na Tužiteljstvo Haaškog tribunala. Ali mi prosto nemamo tih argumenata, jer ne izvršavamo obveze kako bismo trebali.

Vjerojatno je isto tako kad se bave privrednim ili nekim trećim poslovima. Ali moram reći da je u onom razdoblju prije 3. siječnja, pa i u vremenu koje nazivamo mrakom, bilo isto. Sjećam se kada sam 1981. iz Sarajeva došao u Zagreb. Četiri godine poslije postao sam upraviteljom Jadranskog zavoda HAZU. U to doba su Savezni sekretarijat za vanjske poslove i Savezni komitet za saobraćaj i veze iz Beograda bili na dnevnoj komunikaciji s nama kad im je bilo što trebalo. Ali sam zato znao u isto doba sresti pojedine hrvatske ministre koji nisu uopće znali da postoji Jadranski zavod.

Mogu definitivno potvrditi izjavu akademika Rudolfa da struka nije bila konzultirana, uključujući moj Jadranski zavod, koji se bavi pomorskim pravom i međunarodnim pravom mora. Ako nije konzultiran akademik Rudolf, ako nije Zavod, onda vjerojatno nije ni nitko drugi iz struke. Nadao sam se da će se na temelju toga sporazuma SR Jugoslavija konačno odreći bilo kakvih zahtjeva na kopnenom dijelu Prevlake. Pod tim uvjetom sam dao i izjavu Radiju Slobodna Europa, tvrdeći ako je to točno, onda je to krupan napredak. Međutim, iz onoga što sam naknadno doznao, izgleda da se ni to nije postiglo, pa kopnene granice ostaju za daljnje pregovore.

Istina, slično je bilo između Italije i bivše Jugoslavije s Memorandumom o suglasnosti iz 1954. godine, kada je bivša Slobodna teritorija Trsta podijeljena na zonu A, koja je pripala Italiji, i zonu B, koja je pripala Jugoslaviji. To je bio privremeni aranžman, koji je davao talijanskoj strani i dalje neke mogućnosti da osporava tu granicu, ali je poslije došlo do Osimskog ugovora kojim je sve to definitivno riješeno. Dakle, ne vjerujem da se tu u praksi nešto dalje može mijenjati, ali za Hrvatsku bi i njezine odnose sa susjedima bilo daleko bolje da je davno prije, barem sa Slovenijom, a danas sa Srbijom i Crnom Gorom, definitivno utvrdila svoje granice, pa da o njima više nema spora. Isto važi za odnose Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Nakon 11 godina mi još nemamo takvih konačnih sporazuma o granicama, premda po općemu međunarodnom pravu stvari nisu u sumnji, jer su se prihvatile kopnene granice Hrvatske kakve su postojale 8. listopada 1991. godine.

Što se tiče morskih granica, one zahtijevaju mnogo ozbiljnije pregovore. Međutim, onaj tko pregovara, a u isto vrijeme pomišlja da se spor iznese pred međunarodnu arbitražu ili sud, morao bi dobro naučiti svu dosadašnju praksu međunarodnih arbitražnih tijela i Međunarodnog suda u Haagu o morskim razgraničenjima. Do sada je izrečeno 13 takvih presuda pa ih zato treba dobro proučiti i donositi odluke da li nuditi arbitražu ili ne.

Mogu odgovorno tvrditi da to ne čini nikakav presedan, ali vrlo ozbiljni presedani postoje iz nekih drugih arbitražnih presuda. Recimo između Francuske i Britanije oko razgraničenja epikontinetskog pojasa u La Mancheu i zoni Atlantika, između Gvineje i Gvineje Bisao. ... Ima cijeli niz presedana koje budući arbitar neće moći ignorirati, osim ako ne bi iznašao vrlo jake pravne razloge da od njih odstupi. Zbog toga se nije bitno baviti tim sitnicama glede ova dva spora, već treba studirati sve druge tekstove iz međunarodne judikature.