Zastupnici čak i nemaju zakonom propisanu obvezu sjedenja u sabornici, a predsjedavajući uistinu nema nikakva »materijalnog dokaza« kojim bi ih mogao hvatati za rukav i uvlačiti u sabornicu/ Malo je toga Budiši smetalo kad je prije godinu dana radio pravi teatar krećući »džonom« na kolege iz vlastite stranke, ne bi li napokon ušao u toliko željene Banske dvore? »Partizane« tada nije vidio?!

Novinarsko istraživanje o tome jesu li hrvatski građani zadovoljni radom svojih narodnih tribuna u Hrvatskom saboru pokazalo je očekivane rezultate. Građane, naime, najviše nerviraju prazna sabornica i besmislena prepucavanja zastupnika, drugim riječima, diskusije »iz šupljeg u prazno«. Ali, građane takvo ponašanje zastupnika smeta već godinama i uvijek postavljaju isto pitanje: zašto zastupnici ne sjede u svojim klupama u luksuzno uređenoj sabornici i ne odrađuju svoju visoku plaću?

Za razliku od njih, običnih smrtnika, koji ustaju najčešće u »cik zore«, odlazeći u tvornice, urede, škole, bolnice ili gdje već trebaju, vrteći svaku kunu prije negoli je potroše, jer mnogi od njih ne znaju hoće li na kraju mjeseca plaća uopće stići i kakva će biti. Zastupnici, međutim, uvijek dobro znaju da će plaća sigurno stići, znaju da će moći podmiriti sve režije i kredite koje otplaćuju, a još će ostati i za skijanje i mjesec dana mora, ali ni taj golem luksuz, u državi kakva je Hrvatska, ne motivira većinu da pošteno odradi posao.

U istraživanju se navodi da je čak i jedan pastir negdje iz okolice Karlovca nazvao Sabor priupitavši zastupnike kako to da on može cijeli dan provesti na kiši za mali novac, a oni s dobrim plaćama ne mogu u toploj sabornici? Tko pastiru i svim revoltiranim građanima može odgovoriti na takva pitanja? Zapravo nitko; zastupnici čak i nemaju zakonom propisanu obvezu sjedenja u sabornici, a predsjedavajući uistinu nema nikakva »materijalnog dokaza« kojim bi ih mogao hvatati za rukav i uvlačiti u sabornicu. Čak ih ne može niti sankcionirati. Ali je nevjerojatno da velik broj njih doista ne osjeća čak ni moralnu obavezu koja bi ih natjerala da pošteno rade posao za koji su ih isti ti građani ovlastili. Ali, to je već druga priča, ona o moralu.

On više ne može izdržati situaciju kakva je u državi, pa je javno zatražio da u najkraćem roku (čitaj: odmah) budu raspisani i održani parlamentarni izbori. Jer je sadašnja vlada - kojoj je do prije nekoliko mjeseci i sam pripadao, a prije godinu dana grčevito raskrčio sve oko sebe ne bi li u nju i sam ušao - prema Budišinu mišljenju izgubila legitimitet. I još dodaje da su stranke vladajuće koalicije počele predizbornu kampanju, što će još više produbiti političku, gospodarsku i socijalnu krizu.

Način na koji su njegovi dojučerašnji kolege u Vladi - HNS-ovci - predstavili svoju kampanju »Nova javna uprava« Budiša je svisoka i uvredljivo nazvao »partizanskim skečom«. O HNS-ovu modelu može se i diskutirati, ali njihovo je pravo da apeliraju na birače onako kako sami ocijene da je najprimamljivije za građane. Kao što je i Budišino pravo da kritizira ili hvali nečiju kampanju ili izjave.

Nazvati, međutim, HNS-ov model »partizanskim skečem« zaista je drsko. Zar Budiši prije nekoliko godina nije smetala činjenica da će sklopiti savez sa SDP-om, nasljednikom Budiši nekad omraženog SKH? I nije mu tada smetala Vesna Pusić i njezina stranka građansko-lijeve orijentacije? Nije se ni bunio protiv toga što je u Vladi sjedio blizu »partizana«, ministra Čačića? Malo je toga Budiši smetalo kada je prije godinu dana radio pravi teatar krećući »džonom« na kolege iz vlastite stranke ne bi li napokon ušao u toliko željene Banske dvore? »Partizane« tada nije vidio?!

I onda HSLS-ov šef kaže da su vladajući počeli predizbornu kampanju. A kako se zove ovo što sada radi Budiša? Nepolitička kampanja? Traženje »amnestije« od birača zbog činjenice da je HSLS sudjelovao u Račanovoj »partizanskoj« vladi? Je li to javno namigivanje Sanaderu i priprema za poslijeizborni savez s HDZ-om, koji Budiša očito procjenjuje kao sigurnog pobjednika?

Nakon što je potezima koje ni njegovi najbliži suradnici najčešće nisu mogli razumjeti »rasturio« vlastitu stranku i iz nje potjerao nekolicinu kvalitetnih i lojalnih ljudi, Budiša se sada očito javno nudi Sanaderu. Ali, HDZ se osjeća dovoljno jakim i na izbore izlazi samostalno. Kako su poslijeizborne koalicije nužnost, sklopi li Sanader pakt s Budišom nakon moguće izborne pobjede, mogao bi sam sebi i svojoj stranci staviti »kamen oko vrata«. S nepredvidivim i često hirovitim Budišom i njegovom strankom, koja luta političkim bespućima, a nigdje da se čvrsto usidri, ni lijevo, ni desno, ni u centru, Sanader bi mogao proći poput Račana. Zato bi, bez obzira što Sanader mislio o Račanu i njegovoj politici, HDZ-ov šef trebao biti oprezan prema Budišinim diskretnim nuđenjima i učiti na Račanovom primjeru deala s Budišom.