Neposredno prije dolaska grčkog ministra vanjskih poslova Georgea Papandreua u Zagreb, čija zemlja u prvoj polovici ove godine predsjeda Europskom unijom, s ministrom za europske integracije Nevenom Mimicom razgovarali smo o tome koje su daljnje ambicije naše zemlje u njezinim integracijskim nastojanjima koje se prepreke mogu očekivati i postoji li realna opasnost od stvaranja političkih integracija na zapadnom Balkanu.

Kada je o suradnji s Haagom riječ, postojala je, a vjerojatno kod dijela članica još uvijek postoji, jedna različita percepcija kako se Hrvatska ponašala u slučaju Bobetko. Mislim da imamo dovoljno argumenata za dobivanje pozitivne ocjene kod svake dobronamjerne procjene onoga što smo napravili, a u dijelu političkih kriterija, odnosno o pitanju suradnje s Haagom, razgovor sa stranim partnerima može poslužiti da do kraja razjasnimo poteze hrvatske Vlade.

Sada imamo konkretan i čvrst razlog razgovarati sa svakom od članica Europske unije - to je podnošenje našeg zahtjeva za punopravnim članstvom. Bilo je ranije razloga za razgovore s europskim partnerima, ali oni su i obavljeni, iako ne na premijerskoj razini, već na razini ministara vanjskih poslova i europskih integracija.

Prve reakcije na tako prenesenu izjavu grčkog ministra vanjskih poslova idu upravo na stvaranje jedne atmosfere u našoj javnosti koja predstavlja strah da bi Europska unija mogla u rješavanju perspektive jugoistoka Europe posegnuti za nekim rješenjima iz prošlosti. No, činjenica je da ni u službenim dokumentima EU-a niti u političkim platformama zemalja na području zapadnog Balkana ne postoji nikakvo poticanje na stvaranje neke nove državne zajednice. Istupi pojedinih političara, osobito parlamentarnih zastupnika ili nekih instituta u Europi idu u pravcu zalaganja za stvaranje državne tvorevine koja bi tek potom postala dio Europske unije. Ali, ponavljam, službeni stavovi Europske unije nikada nisu tako formulirani.

Sama činjenica što službeni stavovi službenog Bruxellesa, zemalja članica Europske unije ili zemalja zapadnog Balkana nikada nisu spominjali takav pristup, dovoljno govori da pojedinačna zalaganja nekih političara nisu snažna. Našoj javnosti treba jasno reći; čak i da postoji politička platforma u Europskoj uniji koja bi težila federalnom uređenju zapadnog Balkana, to nije rješenje u koje bi se Hrvatska uključila jer to je ona granica preko koje Hrvatska nikada neće prijeći. Na kraju krajeva, bilo kakve balkanske asocijacije zabranjuje i hrvatski Ustav. Mi u tome nikada nećemo sudjelovati, čak i da se pojavi kakav službeni prijedlog. Taj projekt je projekt bez Hrvatske.

Situacija je objektivno takva. Hrvatska je u paketu zemalja zapadnog Balkana prema kojima Europska unija ima sasvim specifičan program stabiliziranja i pripremanja tih zemalja za članstvo u EU-u. Zašto smo u toj grupi, razloge možemo tražiti u našoj nedavnoj povijesti. Sada, u situaciji kada smo među ovim zemaljama u regiji, naše ocjene po svim su pokazateljima najbolje u odnosu na ostale. To može biti naša prednost i zato je danas najvažnije pokazati tu razliku, tu individualnu specifičnost Hrvatske u odnosu na druge zemlje u procesu stabilizacije i pridruživanja. Zbog toga je i važno naše podnošenje zahtjeva za punopravnim članstvom. Uvjeren sam da će individualni pristup biti ispoštovan kada je u pitanju Hrvatska. To ne znači da se time želimo što prije izvući iz procesa stabilizacije i pridruživanja ili da želimo pobjeći od svoje uloge u regiji. Kao kandidat za punopravno članstvo, svojim ćemo obvezama još čvršće pristupati jer je u našem interesu stabilno susjedstvo.

Budući da je podloga za zaustavljanje procesa ratifikacije u britanskom Parlamentu bilo, prema njihovim procjenama, neprimjereno ponašanje Hrvatske u slučaju Bobetko, mogu samo ponoviti da mi od suradnje nikada nismo odustali pa da je u tom smislu potez službenog Londona neprimjeren u odnosu na stvarno stanje u suradnji Hrvatske s Haagom. Hrvatska Vlada poštovala je pravila koja su utvrđena u Haagu, držali smo se pravnog terena i nismo prenosili probleme na politički teren, što su neke članice EU-a očito činile.

Što se Bruxellesa tiče, i naš tajming podnošenja zahtjeva za punopravno članstvo eliminira mogućnost da se ponašanje službenog Bruxellesa tumači isključivo kao političko kalkuliranje s rezultatima budućih izbora u Hrvatskoj. Odgovor na naš zahtjev ne može nikako doći prije izbora u Hrvatskoj, jer to vrijeme nikada nije kraće od godinu dana. Izbori mogu biti dio kalkulacija u Bruxellesu kod ocjenjivanja našeg zahtjeva, ali oni neće biti isključivi razlog za dobivanje mišljenja o našem zahtjevu za punopravno članstvo. Do sredine iduće godine možemo očekivati odgovor.

Zahtjev za članstvo Slovačke podnijela je upravo ta Mečiarova vlada koja je kod nedavnih izbora ocijenjena kao neprihvatljiva za Europsku uniju. Međutim, da se u Slovačkoj na izborima dogodio drugi scenarij, ne znam bi li EU išao na obustavljanje procesa koji je u Slovačkoj praktički bio doveden do kraja. Naravno, Europska unija ima svoje jasne političke interese i svoje pravo da procjenjuje koja politička garnitura ili koalicija može do kraja ispuniti standarde Europske unije, ali čini mi se da se danas u Hrvatskoj sve više približavamo situaciji u kojoj ta ocjena Europske unije o europskoj orijentaciji budućih mogućih vlastodržaca postaje sve manje različita u odnosu na pojedine političke opcije. Zato izborna tema ne bi trebala biti presudna tema u ovom kompleksu pitanja približavanja Hrvatske Europskoj uniji.

U 2002. godini dobro smo obavili posao jer smo u toj godini izvršili polovicu od šestogodišnjeg posla koji nam slijedi. Čini mi se da smo pokazali tu unutarnju sposobnost državne uprave za provođenje reformi i usklađivanje s europskim zakonodavstvom. To pokazuje da smo sposobni i da imamo kapacitete. Onaj drugi dio koji se pokazao još važnijim jest ispunjavanje političkih preduvjeta koji su na samom vrhu kriterija po kojima EU ocjenjuje sposobnost Hrvatske za usvajanje europskih standarda. Tu smo pokazali da političke preduvjete možemo riješiti donošenjem zakonodavstva, ali i da smo u stanju osmisliti reformske procese za koje treba imati jasan plan ili strategiju rješavanja. Zato mislim da smo stvorili vrlo jasan koncept kako te probleme rješavati, a tu se radi o reformi pravosuđa, povratku izbjeglica, suradnji s Haagom i regionalnoj suradnji.