Nema nikakve sumnje da u ponedjeljak navečer na svečanoj večeri u Zagrebu dvojica ministara vanjskih poslova - George Papandreou, šef diplomacije zemlje koja u prvih šest mjeseci ove godine predsjedava Europskom unijom, i Tonino Picula, ministar čija se zemlja trudi uhvatiti ritam s europskim integracijama - nisu detaljno razgovarali o onome što (ni)je rekao Papandreou o Balkanu. Takav bi razgovor bilo samo besplodno trošenje vremena na već toliko puta prežvakanu temu u ovoj, Balkanom opsjednutoj, Hrvatskoj. Posjet je napokon bio radni, što bi trebalo značiti da će od njega biti koristi.

Grčka je u Zagreb, na ministarskoj razini, donijela na sve tri adrese, na Zrinjevac, na Pantovčak i na Markov trg, samo jednu poruku: politika Europske unije prema regiji, pa tako i prema Hrvatskoj, ostaje nepromijenjena. Ona se temelji na regionalnom pristupu određenom posebnim ugovorima, skrojenim za svaku zemlju posebno. U slobodnom prijevodu formula je jednostavna - zemlje Balkana, dosad izostavljane iz integracijskog procesa u EU su dobrodošle, no i one kao svi ostali, moraju ispuniti potrebne uvjete. Takva poruka ipak sadrži i dodanu vrijednost.

Grčka će u svojem predsjedavanju mnogo više pozornosti posvetiti Balkanu. Dakle, za zabrinutost o tome hoće li Grčka objaviti neki spektakularan plan ujedinjavanja Balkana nije bilo razloga. Prvo, teško je zamisliti da bi Grčka, kao odgovorna članica Unije vrlo dobro upoznata s politikom EU-a prema regiji, pokušala učiniti nešto novo. Drugo, čak i da je tome tako, u Europskoj uniji postoji još 14 zemalja članica. Možda je upravo posjet grčkog ministra vanjskih poslova Zagrebu prava prigoda da se u Hrvatskoj prekine s primitivnim natezanjima o opasnosti zapadnog Balkana za Hrvatsku. Bilo da se to radi svjesno zbog nabijanja jeftinih politikantskih bodova na domaćoj sceni, bilo da je riječ o ignoranciji i neznanju.

Ta opaska jednako ide na dušu i vlasti i oporbi. Za rješavanje takvih zabluda teško da se može za primjer naći bolja zemlja od Grčke. Ona, naime, nikad nije imala problema kada su je percipirali kao balkansku zemlju. Geografija se, naravno, ne može mijenjati, no pozicioniranje može. Grčka je još od 1981. ravnopravna članica EU-a, a od 2000. stekla je gospodarske i financijske uvjete za ulazak u monetarnu uniju. Grčka je i dalje, naravno, ostala na Balkanu.

Bilo bi zaista dobro kada bi se hrvatski političari napokon mogli otarasiti praznih priča o regionalnim balkanskim opasnostima kako bi se mogli baviti uistinu onime što će ovu zemlju uvesti u veliku Europu. Kada bi efikasno potaknuli što bržu reformu pravosuđa ili, primjerice, prestali sa stranačkim klijentelizmom u privatizaciji. Kada se javni natječaj poništi zbog stranačkih interesa, onda se to jednostavno naziva korupcijom, a ne pravnom državom i slobodnim tržištem, jednim od temelja EU-a.

Kako posla još ima uistinu jako mnogo, bilo bi također dobro da se velik europski zamah Račanove vlade ne iskoristi za izjave koje će širiti neutemeljene nade. Poput one da će Hrvatska sigurno ući u EU zajedno s Bugarskom i Rumunjskom već 2007. Projekcija je romantična, no podsjetnik realnosti govori kako Hrvatska još nije predviđena za proširenje. Bugarska i Rumunjska jesu, i to zaključcima Unijina summita iz Nice. Posao novog preslagivanja i detaljne analize što je učinjeno, tek slijedi. Osim toga, nije ova godina važna samo za Hrvatsku. Prvo će 16. travnja deset novih zemalja potpisati ugovor s EU-om o ulasku u punopravno članstvo. Zatim će se do kraja grčkog predsjedavanja, a onda za vrijeme talijanskog u drugoj polovici godine najvjerojatnije potpisati i novi veliki dokument, revolucionaran za Uniju - europski ustav.

Hrvatska će tako, izvan velikog integracijskog procesa, biti u jedinstvenoj prigodi. Službeni će zahtjev za članstvo poslati jednoj Uniji, a primit će je jedna sasvim druga, s najmanje 25 članica. U Rimu će se ove godine sasvim sigurno, nakon 44 godine, završiti velik krug; od Rimskih ugovora iz 1957. kada je šest zemalja stvorilo Europsku ekonomsku zajednicu, do ekonomskog diva s ustavom i sve jačim političkim značenjem 2003. prijeđen je veliki put. Ne bi stoga bilo dobro da male zemlje, čiji broj stanovnika ne prelazi jedan posto ukupnog broja europskih građana, to ne shvate.

U velikom integracijskom valu EU-a, koji intenzivno traje puno desetljeće, Hrvatska ga je uglavnom prespavala i bojala se Srbije jer je ona navodno miljenica svih, posebice nakon što je otišao Milošević. No, velike su riječi i usmena obećanja Srbiji o velikim milijardama pomoći naglo splasnuli i zaustavili se na humanitarnoj pomoći. A pregovori s EU-om nisu ni započeli. Papandreou je, dakle, s Balkana doputovao na Balkan. Kako bi poručio da se i ovaj drugi mora europeizirati.