Sadašnji Zakon o radu hrvatskim radnicima na papiru daje najveća prava u Europi i zato je hrvatsko gospodarstvo u tom djelu manje konkurentno europskom i svjetskom gospodarstvu. Zbog toga nitko pametan ne niječe potrebu smanjivanja tih prava, ali jednako tako nitko pametan to ne bi radio sjekirom, upravo onako kako to opet pokušava napraviti Vlada RH. Kažimo ovom prilikom kako na fleksibilizaciji radnog zakonodavstva u Hrvatskoj ne inzistira Europska unija. Na smanjivanju prava radnika "inzistiraju" Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond koji tvrde da će Hrvatska i bez tih promjena u Europu, ali će u gospodarskom smislu biti manje uspješna. Te stavove od početka do kraja zagovara Slavko Linić, potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo.

Kada je riječ o gospodarsko-socijalnom kontekstu u kojima se ide u izmjene Zakona o radu, tada se mora reći kako je fleksibilizaciju radnog zakonodavstva nužno moralo pratiti ili povećanje naknade za nezaposlene s 900 kuna na neku veću svotu tijekom devet mjeseci primanja te svote, ili produživanje vremena u kojima se ta naknada dobiva. Nadalje, Zavod za zapošljavanje je u međuvremenu morao dobiti mnogo jaču financijsku i organizacijsku snagu za uspješnije provođenje programa zapošljavanja, prekvalifikacija i samozapošljavanja. Istodobno je Vlada trebala usvojiti prijedlog sindikata u ustroju Fonda zajamčenih plaća iz kojeg bi se kreditirale mininalne plaće poduzećima u problemima. Sve je to potrebno uraditi u uvjetima kada se izgubljeni posao ili neisplaćena plaća izuzetno teško nalaze u nekom razumnom roku koji bi omogućio preživljavaje radnika bez većih egzistencijalnih šokova.

Ako sada ostavimo po strani uvjete u kojima Vlada namjerava izmijeniti Zakon o radu, ostaje pitanje visine i dinamike smanjivanja tih prava. Možemo se odmah u startu složiti, jednostavnom komparacijom s europskim zemljama, da je otkazne rokove i otpremnine moguće smanjiti za pola i Hrvatska bi opet imala u tom smislu veća radnička prava. Ali, zašto se s tim ne može ići postupno, na način da se u iduće dvije godine smanji za trideset posto, a zatim tijekom sljedeće dvije za još trideset posto, da bi tamo negdje — kada Hrvatska uđe u EU — ta prava bila na razini europskih. To bi omogućilo polako ali sigurno racionaliziranje velikih poduzeća u državnom vlasništvu koje se bore s velikim viškom radne snage. S time da se odmah maksimalno zaštite radnici preko 50 ili 55 godina životnog vijeka koji su najslabiji i najranjiviji dio sustava u tim reformama.

Uz to čudi kako to da su u Vladi zaboravili na prijedlog Davorka Vidovića, ministra rada i socijalne skrbi, i njegove zamjenice Vere Babić koji su u svibnju prošle godine umjesto prijedloga o povećanju "malog poslodavca" s deset na 20 zaposlenika predložili alternativu da se promijene razlozi za donošenje Programa zbrinjavanja viška radnika. Prema tom prijedlogu, a prema uputama stručnih organa Europske unije, poslodavac bi imao obvezu donositi taj program tek u slučaju da otpušta 30 ljudi, i to u slučaju da ukupno zapošljava od 30 do 50 ljudi.

Ovaj prijedlog iz ministarstva rada došao je neposredno nakon prvosvibanjskih sindikalnih prosvjeda kada su sindikalisti rekli kako neće pristati na izmjene Zakona o radu ako ne dobiju ustupke na drugim radno-socijalnim pozicijama. On je došao i nakon što je Ivica Račan, predsjednik Vlade, u Vili Prekrižje na seminaru sa socijalnim partnerima ustvrdio kako ni država ne može stalno funkcionirati na "osionosti birokracije" te kako je došlo vrijeme za dublji i razložniji razgovor o izmjenama Zakona o radu. Međutim, "osionost birokracije" opet se vratila u svom punom sjaju i izazvala opravdani revolt sindikalnih čelnika koji najavljuju generalni štrajk ako Vlada opet nekritički priđe problemu fleksibilizacije radne snage. Vlada tako ide na ruku onom dijelu sindikalnog pokreta koji djeluje političko-populistički i društveno destruktivno i koji samo traži povod da dodatno destabilizira situaciju u zemlji. Takav neozbiljan, bahat i plitak pristup izmjeni radnog zakonodavstva još uvijek se može zaustaviti i pokrenuti u mnogo konstruktivnijem i mirnijem tonu, ali jedino na način da se "osionost birokracije" zamijeni stručnim argumentima i uvažavanjem gospodarsko-socijalnog konteksta u kojem će hrvatski radnici ostati bez najvećih prava na svijetu.