Dražen Budiša i HSLS ponovno uzaludno zazivaju izbore prije punog okončanja mandata aktualnog parlamentarnog saziva. Koliko god u Budišinoj argumentaciji bilo racionalnih elemenata koji podržavaju tezu da se izbori održe što prije – prije svega brojnost problema oko kojih nema dovoljne suglasnosti glavnih političkih faktora u zemlji te nedovoljna odlučnost vlasti da se s nekima od njih svojski pozabavi umjesto da ih površno apsolvira, a što sve zajedno u dobroj mjeri i traži upotrebu džokera »pitaj publiku« kako bi se vidjelo koje političke opcije imaju veću podršku – želja mu se, bez nekog većeg potresa ili skandala, neće ispuniti, najmanje do jeseni.

Ni SDP ni HSS, naime, nisu stranke kockara. I dok god njihov (privremeni) bračni zagrljalj, ključan za vladajuću koaliciju, bude mogao trajati, usprkos povremeni »ekscesima« neće učiniti ništa da ga raskinu. Ono što je za zemlju, odnosno za građane važno do sljedećih izbora jest pitanje hoće li do kraja mandata, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima, uspjeti nešto napraviti ili ne. Drugim riječima, hoćemo li narednih mjeseci prisustvovati ispunjavanju puke forme dočeka sljedećih izbora ili će se obaviti barem još koji dio nužnog posla koji stoji pred vlastima ove zemlje.

Važno je, međutim, još nešto. U svojoj nedjeljnoj kritici svojih dojučerašnjih koalicijskih partnera Budiša, ne bez cinizma, doduše primjećuje kako se SDP i HSS svojski trude izolirati od ostalih stranaka na vlasti, koje se i same onda počinju doživljavati kao »sateliti«, ali ne želi vidjeti da je još veći problem što se i dalje uporno forsira dominacija stranačkog dogovaranja o državnim poslovima umjesto jačanja institucija sustava.

Istina je, stranačka tijela i u razvijenim demokracijama imaju zavidnu ulogu u kreiranju dnevne politike, ali svakako ne više tako izražajnu kao što je to bilo prije desetak ili dvadeset godina. Složenost današnje politike, brojna pitanja na koja se odgovor mora dati brzo i na temelju čvrstih i realnih pokazatelja u tijelima koja su svakodnevno u srži problema, odnažila je ulogu izvršne vlasti, pa i parlamenata koji traže pruzimanje svog dijela »odgovornosti« kontrolirajući izvršnu vlast i tragajući za rješenjima, na uštrb stranačkih struktura kojima ostaje uloga »izborne mašinerije« i rasadnika kadrova. Pretjerano dnevno stranačko petljanje u poslove vlasti i jest bio (a čini se i ostao), kako govore mnogi politički analitičari, jedan od glavnih razloga nedjelotvornosti vladajuće koalicije od 3. siječnja 2000. godine na ovamo. Nije skoro bilo pitanja o kojemu nije posebno trebala raspravljati koordinacija predsjednika stranaka, pri čemu se uvijek našao »dobar razlog« da se zbog »različitih pogleda« pojedina mjera ili odluka prolongira, stornira ili do kraja uškopi da ne liči ni na što.

Budiša, dakle, u tome ne vidi problem što dokazuje i svojim viđenjem najave novog previranja unutar splitske vlasti. Ograđujući se konstatacijom kako tamošnji koalicijski sporazum može razvrgnuti samo onaj koji ga je sklopio, znači lokalna organizacija HSLS-a, predsjednik socijalnih liberala ne propušta dodati kako nema prave komunikacije među koalicijskim partnerima (uz HSLS tu je SDP i još pet stranaka) koji se uopće ne sastaju.

Jedan od glavnih razloga političke apatije građana, a posebno sve izraženijeg prijezira prema političkim strankama i njihovim čelnicima, jest upravo taj što se stranke svojski trude pokazati da bez njih ne može i ono što bi trebalo. Istovremeno, javna percepcija Sabora, pa i Vlade, institucija koje su sustavno zadužene za rješavanje političkih i društvenih pitanja, postaje sve lošija. Dovoljno je pogledati rezultate sondaža javnog mijenja u kojima građani izražavaju svoje mišljenje o parlamentu i zastupnicima. Dugoročno za politički sustav i njegovu djelotvornost to postaje pogibeljno. I o tome bi stranke i njihovi čelni ljudi trebali razmišljati i uvidjeti svoju odgovornost, umjesto da sami sebe uvjeravaju kako baš o svemu i u svakom trenutku moraju odlučivati, pa i onda kada bi bilo najbolje da šute i prepuste posao onima koji ga znaju.