Račan je čvrsto odlučio ne odustati od najavljene reforme radnog zakonodavstva bez obzira na upozorenja da bi ga to moglo skupo stajati na izborima. Duboko je uvjeren da vremena za odlaganje takvih krupnih zahvata više nema, iako priznaje da je možda pogriješio što na donošenju novog zakona o radu nije inzistirao prije godinu i pol, kada je proces odgođen zbog tvrdnji sindikata da još nije vrijeme za to. Račan je, naime, uvjeren da Hrvatska više nema vremena za odlaganje želi li se ukrcati u drugi vagon za Europu, nakon što je propustila pridružiti se Sloveniji, Češkoj i ostalim zemljama iz prvog kruga proširenja EU-a.

Koliki su izgledi da koalicija dogura do kraja mandata uz takve poteze? Račan tvrdi da će radije raspisati prijevremene izbore nego gubiti vrijeme održavajući koaliciju s partnerima koji ne podržavaju takav reformski stav. No, sudeći prema najavama, vjerojatnije je da će se na protivljenje sindikata reagirati nekim popuštanjima nego nepopustljivošću, koju sigurno ne bi podržali koalicijski partneri koji nemaju sigurnu »zalihu« dvoznamenkastih prognoza biračke podrške. Njih bi, naime, takva nepopustljivost mogla stajati toliko da u pitanje dolazi pet posto glasova potrebnih za ulazak u Sabor i eventualnu poslijeizbornu koalicijsku igru za vlast.

Hrvatska se, tvrdi Račan ovih dana, iz problema može izvući samo sama, a za neuspjeh njezina politička elita više ne može okrivljavati nikoga osim sebe. Sve to stoji. No, činjenica je da hrvatska politička elita dosad nije često pokazivala takvu zrelost. Za sve su neuspjehe uvijek bili krivi drugi - velikosrpska politika, svijet koji nas ne razumije i ne voli, Europa koja nas želi samo budzašto pokupovati i iskoristiti, ali i domaći izdajnici... A najveća kazna koje je sustizala neuspješne političare bila je seoba iz Banskih dvora u opozicijske klupe u Saboru. Ta »kazna« prosječnom Hrvatu s pravom izgleda kao izdašna nagrada. I to nagrada koju on plaća iz svog siromašnog džepa.