Ima li u visokoj politici privatnih javnih mišljenja i slučajnih strateških namjera? Naime ljubljanska izjava povjerenika EU-a za proširenje Güntera Verheugena o (srednjo)europskosti Hrvatske prema kasnijem slijedu događaja nije bila ni privatna ni slučajna, nego početak sustavnog lobiranja i ubrzavanja pristupanja hendikepirane Hrvatske EU-u.

Ovaj bivši novinar bio je niz godina član FDP-a i veliki pouzdanik Hansa-Dietricha Genschera koji ga je sa sobom vukao u Ministarstvo unutarnjih poslova (1969.) i Ministarstvo vanjskih poslova (1974.) i pomogao peći politički zanat. Kad je FDP 1982. promijenio koalicijski dres i za partnera umjesto SPD-a izabrao CDU, on je kao centrist pristupio SPD-u u čijem je članstvu već iduće godine izabran u parlament. Trebalo mu je punih deset godina da postane generalni tajnik svoje nove stranke. Budući da je bio zadužen za organizaciju i izbornu kampanju, postao je utjecajnija osoba nego što je to izgledalo. Zato držim da dotičnu eurohrvatsku izjavu jamačno nije dao na svoju ruku nego pod utjecajem svojeg stranačkog vođe Gerharda Schrödera. Da je favoriziranje Hrvatske važna stranačka stvar svjedoči i stav SPD-ova parlamentarca Christopha Zoepela u "Frankfurter Rundschauu" o "povlaštenom statusu Hrvatske".

Je li puka koincidencija da se toj novoj "croforiji" tako sinkrono pridružuje i Vatikan, koji se ne može načuditi razlozima zaostajanja Hrvatske iza Slovenije? I dolazak pape Ivana Pavla II. kao žiranta duhovne spremnosti Hrvata na usvajanje zapadnih civilizacijskih normi, usprkos njihova recidivističkog ponašanja nakon njegova dosadašnja dva boravka, priprema se u tom smislu. Sada se u to kreiranje "primalačke atmosfere" uključila i Grčka, predsjedateljica EU-a za prvo polugodište, koja je među prvim europskim zemljama prihvatila hrvatsku neovisnost. Grčki premijer Kostas Simitis je u Ateni nedvojbeno ustvrdio da je Hrvatska "sastavni dio Europe", a grčki ministar vanjskih poslova Georgios Papandreou ovih dana usred Zagreba najavio mogućnost priključenja Hrvatske Europskoj uniji već 2007.

Da bi se to postiglo, potrebno je održavati ovakav bilateralistički i multilateralistički tempo lobiranja, ali i još brže preskakanje euronormativnih prepona, jer optimistično sijanje uvjerenja o sposobnosti moraju pratiti i tempirani dokazi. Stvaranje političke perspektive o prihvatljivosti brzog ulaska Hrvatske u EU nije samo zadaća profesionalne nego i javne diplomacije, koju je ovih dana u Bruxellesu demonstrirao zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u svojem eurorazgovoru s Romanom Prodijem. Međutim, anegdotalan Prodijev odgovor kako svako jutra gleda poštu očekujući iz Hrvatske zahtjev za članstvo — pogađa samu bit dosadašnje hrvatske eurodepresije.

Ponovno pronađena međunarodnopolitička ambicioznost Hrvatske dobit će već sljedećeg tjedna prigodu za krštenje Račanovim berlinskim susretom s Schröderom koji bi mogao imati stratešku narav ako bi se povukle određene konzekvencije i primijenili dani savjeti. Jer Njemačka za sobom može privući kritičnu masu i dosadašnjih i budućih članica EU-a u prilog hrvatskog prijema.

Zbog održavanja dinamike hrvatskog europskog otvaranja bit će odlučan idući mjesec, kada je planirano podnošenje hrvatske kandidature u članstvo EU-a, pa je i racionalno da Račan prije toga posjeti Atenu, što je i najavljeno za 18. veljače. Ali usprkos svemu ne treba se zanijeti i zaboraviti važnu činjenicu da EU i nadalje ostaje i dalje relativno slobodno tržište međunarodnih odnosa i da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo budući da će i Hrvatska i njezini zagovarači morati platiti više ili manje vidljivu cijenu koju podižu engleska i holandska oponiranja. Realno shvaćanje grčkih inicijativa ima za pretpostavku uklapanje uskih hrvatskih u šire grčke interese. Grčkoj je najvažniji interes osigurati stabilnost parametara i raspoloženja u vezi s eurointegriranjem Cipra, zatim strateško otpočinjanje rješavanja "balkanskog paketa" i eurounionizacije Turske. Zato joj, nakon što je Makedonija izgubila zamah, treba Hrvatska kao promotor zakasnjelog eurointenziviranja ovog prostora.