Generalni štrajk spada u legitimna sredstva sindikalne borbe. Hrvatska još nije prošla kroz takvo iskustvo, odatle strah u što bi se on mogao razviti. Zabrinutost potječe i od činjenice da Hrvatska još nije stabilna ni čvrsta demokracija, njene su institucije fragilne, a snage kaosa snažne i poduzetne. Nema sumnje da bi opozicija socijalnu nabrijanost rado iskoristila za svoje ciljeve, ali to joj se ne može prigovoriti. Tako HDZ danas nudi podršku svima onima koje je svojedobno opljačkao i obespravio, populistički na sve strane rasipa grandiozna obećanja tipa: Kad se mi vratimo na vlast, premostit ćemo Neum!

Mnogi smatraju da je sindikalno mahanje generalnim štrajkom tek prijetnja praznom puškom. Nezadovoljstvo je javnosti ogromno, pitanje je mogu li ga sindikati pokrenuti. Dosad se nisu pokazali ni agilnima ni uspješnima. Sindikalna čelništva pate od istih boljki kao i političke strukture. Mnogo su jači na riječima nego na djelima. Više brinu o vlastitoj koži nego o općem dobru. Nezadovoljsto je radništva atomizirano, sindikalne središnjice igraju nasitno i svaka za sebe, pa su i rezultati najčešće nikakvi. Štrajk učitelja je propao jer ga nisu znali organizirati. U nekim bolnicama u Zagrebu štrajk će, kažu, početi s dva dana zakašnjenja, jer nisu bili informirani. Vlada je u pravu kad im prigovara da je lakše galamiti o zakonu nego s poslodavcima dogovoriti kolektivne ugovore.

Vlast se boji generalnog štrajka, ali svojim autističnim ponašanjem kao da ga priziva i provocira. Prema radnicima igra tvrdo, zaboravljajući da je na izborima obećala pravedniju raspodjelu tereta. Prijeti da neće platiti dane u štrajku, imputira im političku motivaciju. Potpredsjednik Vlade Linić i jučer je, čudeći se štrajkovima, retorički pitao: što radnici misle tko će platiti neuspjehe tranzicije. Ispada normalno da sav ceh plate najslabiji. Vidovićeva izjava da je generalni štrajk napad na vlast, doslovce je prepisana od HDZ-a i ne spada u retoriku demokracije. Vlada se ponovo služi pritiscima i ucjenama. U kriznim situacijama rado maše ostavkom. Sada tvrdi da će prije pasti nego odustati; u javnost pušta najave da u slučaju generalnog štrajka raspisuje izbore.

Za pretpostaviti je da će nakon režećih riječi sindikati i Vlada ipak sjesti za stol i postići neki dogovor. Bojati se da će to opet biti tek truli kompromis. Jer, dosad se nisu pokazali sposobnima stvarno rješavati probleme, njihov je najviši domet nagodba, trgovina koja prvenstveno teži zadovoljiti interese struktura. Generalni štrajk ni jednima ni drugima ne bi odgovarao. Ali im je verbalno nadigravanje oko te teme sasvim iskoristivo. Kad bi bili ozbiljni, onda bi se lako usuglasili da se zakon o radnim pravima, na žalost, mora mijenjati, ali je istodobno nužno mijenjati i mnoge druge stvari. Reduciranje radničkih prava ne ide bez njihove pune i efikasne zaštite. Ako se olakšavaju otkazi, isto je tako neizostavno da se nezaposlenima, što je pravilo u zapadnom svijetu, osigura dostojanstveno preživljavanje.