Iako su i učitelji svoj štrajk na početku ovog tjedna »odigrali« dostojanstveno, u srijedu se pokazalo da bi od bijelih kuta u Hrvatskoj mnogi trebali učiti: pacijenti nisu osjetili da su liječnici u štrajku, jer prekida u obavljanju posla zapravo nije bilo. To što ministar zdravstva Andro Vlahušić tvrdi kako to znači da je upitno je li štrajka uopće i bilo, nije vrijedno komentara.

Slažemo se s onima koji kažu da štrajkovi u ovom trenutku baš i nisu pogodak »u sridu«, jer je zahtjeve za povećanjem plaća besmisleno postavljati nakon što je usvojen državni proračun. Trebalo je, dakle, štrajkati prije, no to ne znači da poruke koje su izrekli učitelji i liječnici nemaju značenje. Jasno je, doduše, da se ni jedni niti drugi štrajkom ne bore za golu egzistenciju, što bi se moglo reći kad bi tekstilni radnici s 1800 kuna plaće krenuli u štrajk, no i u ovom slučaju motivi su posve jasni: godine podcjenjivanja određene profesije učinile su svoje. Godine loše zdravstvene politike (moglo bi se reći ne samo zdravstvene), koja nije nagrađivala rad i vrijeme provedeno na odjelu ili kvalitetu pojedinih stručnjaka, godine u kojima se plaćala funkcija, a ne kvaliteta rada. I godine privatne liječničke prakse, u sklopu koje liječnik svoje radno vrijeme mora podijeliti između potreba pacijenata i papirologije koju je dužan voditi, na primjer.

Zanimljivo je, pritom, kako Vlada vidi stvari, što se moglo vidjeti na sjednici u četvrtak. Naime, osim što su resorni ministri (Andro Vlahušić i Vladimir Strugar) štrajkove ocijenili neuspjelima, premijer Ivica Račan naglasio je da je »razumljiva želja za većim plaćama i boljim životom, no treba se zapitati kako je moguće povećati plaće«. On, naime, smatra da je to moguće samo ako cijelo gospodarstvo počne bolje privređivati i »ako se stopa gospodarskog rasta podigne na sedam posto, a inflacija zadrži na 2,2 posto«.