Rasprava se, evo, u Europi vodi oko detalja o budućoj Europi

Kao i prije 50 godina tako se i sada Europa nalazi pred velikim preokretom. Tada je, nakon teškog rata, trebala stvoriti uvjete za trajni mir među europskim državama i potaknuti obnovu civilnog društva i gospodarstva. Danas je potreban poticaj za uspješno proširenje Europske unije. To su »četveroručno« napisali predsjednici talijanske i njemačke republike Carlo Azeglio Ciampi i Johannes Rau u članku koji su jučer objavili »Corriere della Sera« i »Frankfurter Allgemeine Zeitun«, kao i »Figaro«.

»Naš kontinent se mora sučeliti sa zadaćama i izazovima koji ne podnose odgode«, pišu dvojica šefova država uoči sastanka prve plenarne sekcije Konvencije u 2003. Ta konvencija treba pripremiti ustav buduće ujedinjene Europe, koji bi trebalo svečano potpisati u Rimu u drugoj polovici ove godine tijekom predsjedanja Italije Europskom unijom. Upravo zato što treba požuriti nalaženju suglasja o svim detaljima budućeg zajedničkog europskog uređenja francuski predsjednik Jacques Chirac i njemački kancelar Gerhard Schröder su ovoga tjedna iznijeli zajednički prijedlog o budućem europskom vrhu. Dvojica šefova država, koji će sljedećeg tjedna u Versaillesu i Berlinu održati velika slavlja u povodu 40. godišnjice francusko-njemačkog sporazuma u prijateljstvu, iznijeli su prijedlog po kojem su predviđena dva predsjednika Europe: predsjednik Vijeća Europe čije će ime usuglašavati nacionalne vlade (kako je to htjela Francuska) i predsjednik Europske komisije koga će birati Europarlament (kako je to htjela Njemačka). Predsjednik Europskog Vijeća imao bi mandat 2,5 ili 5 godina za razliku od sada kada se rotira svakih šest mjeseci, odnosno kako neka zemlja postaje predsjedavajućom tako njezin šef države ili vlade postaje predsjednikom Europskog Vijeća. U Europskoj uniji 25-torice takve semestralne rotacije bile bi gotovo nemoguće, pa francusko-njemački prijedlog ide za tim da se učini učinkovitijim to institucionalno mjesto. Europskog povjerenika, odnosno predsjednika europske vlade, trebao bi birati Europarlament u kojem će sjediti zastupnici svih 25 zemalja članica, pa bi na određeni način imao veću demokratsku bazu, jer ne bi bio izrazom samo vlada pojedinih država.

No, je li i za ostale prihvatljivo »dvostruko predsjedništvo«? Britanski premijer Tony Blair rekao je kako je potrebno ojačati i Europsko Vijeće i Europsku komisiju, a španjiolski premijer Jose Maria Aznar je kazao kako se uvijek zalagao za to da EU ima jednog predsjednika, da Komisija ima svoga predsjednika i Europarlament svoga predsjednika. Predsjednik Europskog povjerenstva Romano Prodi nije za francusko-njemački prijedlog, odnosno kaže kako treba vidjeti hoće li to značiti i stvaranje dvije birokracije. Danski premijer Anders Fogh Rasmussen, koji je do 1. siječnja ove godine bio šestomjesečnim predsjednikom Europskog Vijeća, dakle s neposrednim iskustvom, kazao je kako bi dvostruko predsjedanje značilo »kontinuitet i ravnotežu u odnosima s Komisijom s time što bi predsjednik Vijeća trebao rotirati i biti biran iz malih, srednjih i velikih zemalja, kako bi se spriječila dominacija velikih«.

Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, kojeg mnogi vide kao nasljednika Prodija na čelu Komisije, drži neidealnim riješene o dvostrukom predsjedniku. Dakle rasprava se, evo, u Europi vodi oko pojedinih pitanja, oko, rekli bismo, detalja o budućoj Europi. To jesu detalji koji će utjecati na učinkovitost EU. »Paritetna suradnja među svim zemljama članicama bez obzira na njihovu dimenziju, bila je uvijek jedan od ključeva uspjeha europskog integriranja. Euro je jedan od primjera zajedničkog upravljanja suverenitetom i želje za kohezijom koja je sposobna u potpunosti razviti mogućnosti Unije«, napisali su Ciampi i Rau u spomenutom tekstu. Europske zemlje su prije 50 godina, kažu Ciampi i Rau, donijele odluku o velikom preokretu, o ujedinjenju oko ekonomsko-društvene politike (Marshallov plan) i obrambene (Sjevernoatlaski savez). Jugoslavija je bila upitana želi li ući u Marhallov plan. Tito je tada rekao kako želi samo ekonomsku pomoć, ali ne želi promjenu društvenog uređenja, ne želi višestranačke izbore (valjda se plašio poraza), odnosno ne želi demokraciju. Plan, koji nosi ime američkog državnog tajnika, predvidio je upravo tu društvenu promjenu. Ekonomski će se pomagati one zemlje koje će razvijati demokraciju, a to znači iznošenje svih mišljenja i njihovo ocjenjivanje na izborima, a ne u politbiroima i tajnoj policiji. Titova Jugoslavija nije htjela prihvatiti »tuđe« recepte pa je ostala izolirana. Načinila je zatim svoj blok, treći ili nesvrstani blok zemalja. Ako se pogleda tko je pripadao tome bloku, onda se vidi da je riječ, uglavnom (ako se isključi Indija) o zemljama u kojima su bile diktature, u kojima je na vlasti bila jedna partija i jedna misao. Kojem bloku bi htjela sada pripadati Hrvatska? Neutralnom ili nesvrstanom? Takvi više ne postoje, jer ne postoje više ni zapadni ni istočni. Kao što je Tito putovao svijetom za pridobivanje naklonosti nesvrstanim idejama, ali istodobno da se ne diraju unutarnji sustavi. Kada se govori o neutralnosti Hrvatske ili o lobističkoj turneji nekog hrvatskog čelnika, onda tu umnogome nalikuje jugoslavenskoj politici: dajte mi novac i ne pitajte za zdravlje. Kao što se Tito vraćao s turneja govoreći kako svi podržavaju jugoslavensku nezavisnu politiku tako i sada svi podupiru hrvatske želje za ulaskom u EU. Druge zemlje prihvatile su Marshallov cjelokupni, a ne polovični plan. Hrvatska bi, možda, stvarala neki novi blok, možda sa Sjevernom Korejom.