Vjesnik: 17. 01. 2003.

Hrvatska se sjetila Roberta Badintera

Reći 1991. godine da se »Jugoslavija raspala«, suprotno snažnim europskim pokušajima da se održi jugoslavenska federacija, značilo je biti većim pravnikom od politike vlastite zemlje, Francuske, i većim političarom od pravničke administracije tadašnje Europske zajednice

VLADO RAJIĆ

Zagrebačko će sveučilište dodijeliti počasni doktorat Robertu Badinteru, francuskom pravniku i misliocu, sucu i humanistu čija je rečenica »Jugoslavija se raspala« 1991. omogućila Hrvatskoj da na takvoj pravnoj podlozi nastavi i dovrši proces osamostaljenja, 8. listopada iste godine.

Badinter je to rekao kao predsjednik Arbitražne komisije Europske zajednice, tijela osnovanog s ciljem da definira državne i pravne okolnosti u kojima armija savezne država otvara ratišta na teritoriju federalnih jedinica.

Na toj su osnovi blokirani računi federacije u inozemnim bankama i zabranjeno raspolaganje pokretnom i nepokretnom imovinom SFRJ izvan granica raspadnute države.

Europska politika nakon toga više nije mogla Beograd shvaćati kao glavni grad države koje nema, a predstavnike srbijanskog establishmenta kao ravnopravne sugovornike za savezne razgovore. Na kraju, u raspadnutoj se zajednici odmah počelo razgovarati o sukcesiji, dakle podjeli aktivne i pasivne imovine federacije, ali ne samo s predstavnicima Beograda nego svih šest država koje su dotad činile federaciju.

Naravno, izjava »Jugoslavija se raspala« imala je i sasvim praktično značenje u okolnostima u kojima je Hrvatskom harao rat. JNA više nije bila »savezna vojska« nego srbijanska soldateska, pa operacije koje je vodila zapadno od Dunava nisu bile čuvanje državnih interesa SFRJ nego agresija jedne države na drugu.

Takvo pozicioniranje JNA, savezne armije bez savezne države, sa zapovjedništvom u glavnom gradu Srbije a ne raspadnute federacije, dokinulo je spekulacije da je tu riječ o građanskom ratu i plemenskim sukobima – takvi su atributi, pokraj Badinterove ocjene, jednostavno bili glupost dijelova tadašnjeg europskog političkog vrha.

Nakon takvog pravnog stava o jugoslavenskim događanjima i njihovim posljedicama, izlišnim je postalo pitanje tzv. objave rata kao uvjeta za kasnije pravo na naplatu ratne štete. Pravo na ratnu štetu počinje onoga trenutka kad je ispaljen prvi metak i kad je pala prva JNA-bomba na hrvatski teritorij. Neovisno o tome što su forme samostalnosti i međunarodnoga priznanja uslijedile nešto kasnije.

Kako je jedna takva rečenica mogla toliko protresti političku Europu prije dvanaest godina? Vrlo jednostavno – izrekao ju je jedan od najvećih pravnih stručnjaka na kontinentu, pravnik i Francuz Badinter u trenutku kad je takav stav bio u izravnoj opreci s političkim stajalištem njegove zemlje o Jugoslaviji, a još više njegova prijatelja, francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda.

Badinter je tada pokazao da pravo kao duhovna disciplina nema etničku pripadnost niti političku ovisnost. A mogao je tako postaviti stvari jer se te 1991. godine navršilo točno 40 godina otkako je 23-godišnji Robert Badinter postao najmlađim odvjetnikom pri prizivnom sudu u Parizu. Osim diplome pravnoga fakulteta stekao je akademsko priznanje na fakultetu za književnost i magisterij na studiju umjetnosti.

Trideset godina kasnije, 1981., Badinter ulazi u Mitterrandovu socijalističku vladu (nikad nije bio ni u jednoj stranci), a već u listopadu kao ministar pravde donosi odluku o ukidanju smrtne kazne u Francuskoj. Žestokim protivnikom giljotine postao je onoga dana kad ni jednim pravnim sredstvom nije uspio zaštititi klijenta, pa ga je, u znak odvjetničke podrške, otpratio do stratišta i prisustvovao egzekuciji.

Kao predsjednik francuskog ustavnoga suda, od 1986. godine, redovito je ukidao sve nezakonite akte administracija, bez obzira na promjene njihova političkog predznaka. A kad su mu zamjerili što je pristao biti savjetnik Mihailu Gorbačovu u trenutku kad je raspad SSSR-a bio činjenicom i kad je trebalo ustavnopravno riješiti prava i obveze osamostaljenih država, hladno je uzvratio: »Mi Francuzi možemo svijetu ponuditi dvije specijalnosti – kuhanje i pisanje ustava«.

Takvom se, eto, čovjeku Hrvatska sjetila dodijeliti počasni doktorat svojega najstarijeg sveučilišta.