Hrvatski političar koji je u najtežem razdoblju hrvatske povijesti učinio najveći demokratski iskorak bio je i ostao frapantno marginaliziran. Nije dobio rang koji zaslužuje i koji bi ga stavio uz bok Radića i Mačeka. Njegovu su slavu sakrili Tito i Bakarić koji su proizašli iz njegova trijumfa. Stara Jugoslavija zatvorila ga je na 12 godina, NDH na više od šest mjeseci, a nova Jugoslavija ga ubija nakon 11 mjeseci pritvora. Govorim o Andriji Hebrangu, o kojemu se dugo moralo šutjeti. Za povjesničare i enciklopediste bio je tabu tema. Tek nakon Titove smrti, uz veliki otpor partijske inkvizicije, pojavljuje se roman Ivana Supeka “Krunski svjedok u Hebrangovom slučaju” 1984., potom monografija “Hebrang” Zvonka Ivankovića Vonte 1988., knjiga razgovora Pavla Kalinića “Andrija Hebrang, svjedoci govore” 1991., te “Andrija Hebrang - iluzije i otrežnjenja” Nade Kisić-Kolanović 1996. godine.

Hebrang je pomogao uspostavi Leksikografskog zavoda i Krleža mu je bio dužnik. Čini se da Miroslav nije imao hrabrosti objaviti istinu o Hebrangu, da se i njemu ne bi naknadno sudilo kao Alojziju i Andriji, ali je imao morala da ne dopusti pisanje laži pa je tako Hebrang za ozbiljnu javnost predugo počivao u zajedničkom groblju političkih anonimaca. Tek poslije Krležine smrti, pripušta se 1986. Hebranga u Enciklopediju Jugoslavije u klasično demagoškom članku koji je potpisala redakcija, što je dokaz da nitko nije htio preuzeti intelektualnu odgovornost za tekst koji ga oslikava po jugoboljševičkom obrascu kao hrvatskog separatista, nacionalista, izdajnika i samoubojicu. Nakon što je odlukom Sabora Republike Hrvatske politički rehabilitiran 1992. kao nevina žrtva jugoslavenskoga komunističkog sustava, Nada Kisić-Kolanović je u Hrvatskom leksikonu 1996. napisala istinski rezime njegova života, dopunjen u Hrvatskom biografskom leksikonu 2002. godine.

Ali u novoj, njegovoj, slobodnoj Hrvatskoj, usprkos što je dobio pokoju ulicu, nije se dogodio dugo očekivani proces oživljavanja uspomena i rezultata toga istinskoga hrvatskog patriota jer je novi rat bez ikakvog utemeljenja glorificirao ustašku komponentu bivšeg rata, a tu za Hebranga kao antifašista nije bilo interesnog prostora.

Objektivnom analizom Hebrangovih dostignuća - osnivanje ZAVNOH-a kao višestranačkog sabora, ustoličavanje Nazora kao izvanstranačke osobe za zavnohovskog lidera, poštovanje manjina kroz osnivanje Srpskog kluba vijećnika, akceptiranje vjeronauka u školi i dušobrižnika u trupi, stjecanje naklonosti Randolpha Churchilla, za kojeg je on bio “jedini komunist kojemu se može vjerovati”, i britanske delegacije, kontroliranje Hrvatske od mora do Drave, decentralizirano razumijevanje buduće Jugoslavije kao federacije i uopće svakodnevna afirmacija građanskoga, a ne partiokratskog stila u borbi za slobodu - može se zamijetiti veliki politički iskorak iz povijesne klopke tadašnjeg ideološkog konfrontiranja. Iako je afirmirao njegova sina Andriju Hebranga, Tuđmanu nije bilo u stranačkom interesu pretjerano slaviti starijeg Hebranga jer bi njegovo realno dimenzioniranje donosilo bodove SDP-u.

I tako je politički oživljen Hebrang bio prisiljen ponovno publicistički umrijeti. Da ta smrt ne bude vječna, brinu se s vremena na vrijeme njegovi suborci ili autori koji duboko razumiju njegov epohalni prinos hrvatskoj društvenoj, demokratskoj i državnoj stvari. Tu bez ikakve sumnje prvo mjesto pripada Ivanu Supeku koji je i prošle godine izdao roman u Hebrangov spomen pod nazivom “U opasnoj sjeni”. Zapravo to je reducirani remake “Krunskog svjedoka” koji je imao dvije paralelne radnje, a ovdje je dana samo jedna, što onome tko ovaj roman čita nimalo ne pravi probleme jer je pitko pisan. Kad bi Hrvati imali i kojeg tragičarskog režisera, a ne samo komičarske, taj bi roman mogao poslužiti kao fascinantan predložak za film o Hebrangu. Od toga bi mogao remek-djelo napraviti redatelj kalibra Bertoluccija ili Gavrasa ako bi iz Hebrangova udesa uspjeli apstrahirati svu tragiku hrvatskog 20. stoljeća.

Supek razvija svoj roman o Hebrangu kroz sudbine njegovih prijatelja Marina i Mateka. Glavni lik Marin je kombinacija stvarnih osoba Šime Balena i njegove supruge Marije Ane Vice u romanu nazvane Truščica. Marin je student pa profesor književnosti, premda je Balen studirao ekonomiju, zajedno s Vladom Singerom, poslije ustaškim šefom sigurnosti. Vica je, poput Šime, također zbog Hebranga bila poslije rata zatvarana, a radila je kao korektorica u “Školskoj knjizi”, što se u romanu pripisalo Šimi (Marinu). Da bi pokazao razmjere ideološke oprečnosti kod mladih toga doba, Supek je Marina prikazao više, a Truščicu manje idealno, što je poslije imalo i reperkusija u realnom percipiranju njihovih ličnosti. Vica je umrla još 1974., ali je kao književni lik preživjela u toj mjeri da je Vinko Nikolić, Balenov suradnik u glasilu HSS-a “Hrvatski dnevnik”, nakon povratka iz emigracije pričao njegovoj odrasloj, ali i dalje djeci, kako je “tata bio dobar, a mama loša”. A ona je bila neobično hrabra i ponosna žena koja je sa šesnaest godina ušla u Partiju. Izbačena iz gospićke gimnazije, mamila je uzdahe hrabrijih mladića kada su je onako ponosnu vodili u lisicama u pritvor. Supek je morao karikirati i kombinirati likove da bi mu roman dobio potreban dramaturški naboj i zaplet.

Matek je napravljen od konobara Vladimira Frajtića prema kojemu su i stara i nova Jugoslavija bile jednako nepravedno pravedne jer je u svakoj odrobijao punih 12 godina u zatočeništvu. Kao susužnji “Mirotočivog” ili Hebranga u Lepoglavi, Marin i Matek svjedoče o “antipatiji na prvi pogled” između vječito nesigurnog Đilasa i vječito smirenog Hebranga. Tamo je bio i abadžija Aleksandar Ranković. Utopisti čine većinu i naklonjeni su Đilasu dok je realistička manjina uz Hebranga. Staljinistička svijest ovih radikalnih utopista tražila je Hebrangovo umorstvo još u Srijemskoj Mitrovici kada je njihov atentat Hebrang jedva preživio. Hitler-Staljinov pakt te crvene fanatike čini još žešćima dok komuniste Hebrangova kova čini politički trezvenijima. Upravo ti nerealni ideokrati poput Đilasa, koji su pobjedu Crvene armije vidjeli kao pitanje dana, odveli su Tita u pustolovinu “Užičke republike” nakon čijeg je sloma ponudio ostavku. Ali nju komunistički prvaci, opsjednuti lenjinističkim obećanjima, nisu htjeli prihvatiti, uostalom kao i nelenjinističku stvarnost, vjerujući da činjenice mogu biti samo privremeno u pravu, dok je njihova dogma to zauvijek.

Nakon sloma “Crvene Užičke republike” Edvard Kardelj, drugi stalni Hebrangov antagonist, preko Bosne je dopješačio do Kopiniča, povjerenika Kominterne za europski jugoistok, trećeg i možda najagilnijeg hebrangofoba. Spletkar Kopinič je mimo Hebranga organizirao bijeg iz Kerestinca, čiji je neuspjeh pripisao Hebrangu. Kardelj i Hebrang našli su se u Srebrnjakovoj kući kad je ovaj bio uhapšen, a Kardelj iz nje otišao prije dolaska ustaša, dok se Hebrang sukobio s njima i pri pucnjavi izgubio oko. Nakon uhićenja i liječenja, Hebranga u veljači 1942. odvode u Staru Gradišku, ali ga u rujnu razmjenjuju. Hebrang preuzima vodstvo partizanskog pokreta u Hrvatskoj, ali ga u stopu prate Kardeljeva i Đilasova podmetanja o “desnom zastranjivanju” i neshvaćanju razlike između “taktike i strategije”. Kardelj, recimo, nije bio zadovoljan što ZAVNOH nije htio podijeliti Istru. Pobjeda demokratskih načela ZAVNOH-a ogledala se i u Churchillovoj nagodbi sa Staljinom glede višestranačkog ustroja buduće jugoslavenske federacije. Njegov sin Randolph bio je za diobu Jugoslavije ako ne opstane kao kraljevina.

Međutim, komunistički aparatčiki gledali su u takvom ZAVNOH-u padanje u buržoaski parlamentarizam. Čekali su prigodu da ukinu takvu praksu, jer je Hebrang svoje pluralističke ideje nastavio producirati i u jugoslavenskom parlamentu kada je odnio političku pobjedu nad Kardeljem koji je tada predlagao postavljanje partijskih komesara u privatna poduzeća. Staljin je opominjao Đilasa da Jugoslavija neće biti komunistička, ali borba za vlast pravila ju je komunističkom i u takvoj borbi eliminiran je “churchillovski” protivnik - Andrija Hebrang. Konačno dolazi do sloma zavnohovskih ideala i u lipnju 1946. Kidrič zamjenjuje Hebranga na mjestu predsjednika Privrednog savjeta i ministra industrije, tada još između kapitalizma i socijalizma tranzicijske jugoslavenske države. Nastupa boljševička diktatura koju uznosi agitpropovski mit o antifašističkoj borbi kao pobjedi jugoslavenske komunističke revolucije pod Titovim vodstvom. Boljševici koji su umirovili Hebranga iskoristili su sukob sa Staljinom da bi iskorijenili hrvatski demokratskiji pristup izgrađivanju Jugoslavije i zaustavljanju jačanja pravoslavnih, tj., srpsko-crnogorskih povijesnih veza s Rusijom. Hebrang plaća ceh surovosti antistaljinističkog staljinizma. Jugoslavenski boljševici bili su i protiv Staljina radi njegovih fifty-fifty, jer nisu htjeli da dopola služe Churchillu, a otpola Staljinu, već su htjeli svu vlast za sebe neovisno o dogovoru na Jalti. Tita je od Staljina spasila Jalta, a ne providnost. I konačno sam je Tito nastao kao plod veličanstvenog dezinformiranja i u zemlji i u inozemstvu. Jer, to je podtekst Supekova romana - Tito je kao sretni gubitnik ukrao Hebrangovu ratnu pobjedu te dopustio njegovu krvoločnu likvidaciju.

Nakon čitanja ovoga potresnog i psihološki uvjerljivog romana ostaje neutješenost zbog neprovedene lustracije na ovim prostorima, jer su rađene stravične brutalnosti prema ljudima. Hebrang je 1948. isključen iz KPJ i uhićen pod iskonstruiranom optužbom da je još 1942. u istrazi surađivao s ustašama i time počinio djela “protiv interesa NOP-a”. Kakvo je to bilo monstruozno glupo i diktatorsko doba, mogla bi pokazati najjednostavnija logična analiza Hebrangova ponašanja nakon izlaska iz ustaškog logora. Je li on bio zavrbovan od ustaša da u partizanima širi demokratski pluralizam i manjinska prava što oni nisu mogli činiti u NDH? Hebrang je bio kriv zato što su se ustaše s kojima je 12 godina ležao na robiji pokazali sućutnijima od boljševika. U doba kada je bio otvoren lov na komuniste njegov robijaški kolega, zloglasni ustaša Juco Rukavina, da bi izbjegao optički susret s Hebrangom što bi značilo njegovo hapšenje, sagnuo se i pogladio neko dijete. Je li Hebrang dolaskom na čelo hrvatskoga NOP-a smanjio ili povećao teritorij NOP-a? Na žalost, tko je onda postavljao ovakva zdravorazumska pitanja, išao bi na Goli otok ili bi bio ubijen. Jer postavljati nova pitanja značilo je ne vjerovati u dane odgovore.

Nakon Hebrangova zatvaranja Hrvatska je ostala bez legitimne vlasti do 1950. To je nevrijeme revolucionarna hunta iskorištavala za obračun sa svim preostalim demokratskim protivnicima jugototalitarizma. Istaknuti haesesovac Ilija Jakovljević, urednik “Hrvatskog dnevnika” i predsjednik Društva hrvatskih književnika iz 1940., dvije godine zatvoren u Staroj Gradišci od strane ustaša, umro je u istražnom komunističkom zatvoru 1948. godine. Ugledni prvak HSS-a Tomo Jančiković, kojega su ustaše također bili zatvorili, bio je 1947. uhićen, a sljedeće godine osuđen na 10 godina Lepoglave da bi ga ubili u Srijemskoj Mitrovici. Takva bi sudbina vjerojatno dočekala i Mačeka da je uspjela Šubašićeva nakana da ga vrati u zemlju, na što je Tito najprije pristao pa pod utjecajem dvojca Kardelj-Đilas od toga odustao. Sam Šubašić, nakon što je doznao za broj žrtava na Bleiburgu i nakon što nije uspjela njegova intervencija za spas njegova domobranskog kolege, generala koji se zajedno borio na Solunskom frontu, daje ostavku na sve funkcije. Glavu je spasio samo zato što je imala preveliku međunarodnu težinu.

Hebranga se istodobno optuživalo da je bio i britanski i sovjetski špijun, čini se da su jedino u tome priznavali jaltski fifty-fifty. Ranković je kljukao Tita i podacima da je bio agent Gestapa i NKVD-a pa ga je Tito pitao zašto mu to nije rekao još u Bihaću. Ali ni Tito tada nije htio puno ispitivati jer je Hebrang morao nestati, a Rusi su bili protiv njegove likvidacije, štoviše htjeli su ga instalirati kao Titova nasljednika, o čemu bi se trebali konzultirati ruski arhivi. Moje je pitanje samom sebi i povijesti zašto je atentat na Stjepana Radića postao legenda, a umorstvo Andrije Hebranga još i danas ne znači gotovo ništa u hrvatsko-srpskim odnosima. Je li osnovni razlog u tome da njegova smrt nije bila tako viktimološki transparentna kao Radićeva? Što se ne zna tko je bio njegov Puniša Račić? U knjizi Mire Šuvar “Vladimir Velebit: Svjedok historije” iz 2001. godine, povijesni svjedok Velebit tvrdi da ne zna ni zašto je Hebrang uhićen ni zašto je ubijen. Ne shvaća ni kako se Hebrang kao iskusni ilegalac mogao nastaniti u vili ruskog obavještajca Srebrnjaka-Antonova. Sudski liječnik Premeruh ispričao mu je da su kod Hebrangova oka nađene crne točkice baruta što navodi da se htio ubiti, a ne da je oko izgubio pri ranjavanju. Iako je Kopinič tvrdio da su iz zatvora nosili njegovo krvavo rublje, a Hebrang tvrdio da ga ustaše nisu tukli, Velebit ne vjeruje u njegovu suradnju s ustašama jer, da je tome bilo tako, otkrio bi i Velebita i Kopiniča i njegovu tajnu radiostanicu Kominterne. Hebrang je 1928. promovirao Tita u partijsku ličnost. Od svih je starih komunista Hebrang Titu bio najbliži. On je, prema Velebitu, inzistirao da Hebrang bude prvi na popisu za razmjenu 1942., jer su on i Vrhovni štab ustanovili da je on najvažniji čovjek u zatvoru. Ustaše su neko vrijeme lagali Nijemcima kako nije u zatvoru. Pitam se kako je to bilo moguće ako je bio agent Gestapa? Velebit pojašnjava da su takve dezinformacije o Hebrangovoj izdaji potekle od mediokriteta Kopiniča. Sjeća se Hebranga kao razumnog čovjeka koji nikada nije izgovorio riječ protiv Tita. Bio je povrijeđen “unapređenjem” u Beograd te zbog toga što je u sklopu jedne delegacije u Moskvu umjesto njega poslan Bakarić. Nije mu jasno zašto ga nije saslušala partijska komisija kada je izišao iz logora i u Topuskom zamijenio strijeljanog Končara na partijskom vrhu? Iznenađuje ga i to što ni CK SKH nikada nije htio rasvijetliti njegov slučaj.

Ali ono što nije jasno Velebitu, koji je u ratu bio daleko od Hebranga, mnogo je jasnije Josipu Boljkovcu koji ga poznaje iz rata. Bio je za međurepubličke “čiste račune” već 1945., na što je CK SKH pristao tek 1971.! Boljkovac kaže da je Hebrang likvidiran zato što je htio konfederaciju! Dakle, ono na što je Tito pristao tek 1974.! Prema tome, Hebranga bismo mogli opisati i kao razoružanog vizionara jer se slika njegova društva uspostavila pola stoljeća nakon njegove nasilne smrti. Kako je ubijen - jedna je od preostalih neriješenih tajni. I to se pokušavalo razaznati više na osobnoj negoli institucionalnoj razini. Hebrangova supruga Olga, i sama desetljetna žrtva isljedničkih gadarija, pitala je jednom Đilasovu suprugu Šteficu, koja je bila Hrvatica, kako je umro njezin Andrija. Ova je odgovorila da ne može ništa reći osim da je umro užasnom smrću. Olga je vjerovala da su ga utopili u kadi. “Službeno” se objesio o radijator. A “neslužbeno” da je iz Glavnjače bio odveden 10. lipnja 1949. godine. Prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koji o svemu poslovično zna više od drugih, tvrdi da je Andrija Hebrang bio ubijen na Fruškoj Gori, gdje je i zakopan. Time bi se trebao pozabaviti i MUP Hrvatske jer još ima živih svjedoka koji su bili nazočni ili bili upućeni u likvidaciju i ukop. Mislim da bi u doba DNK analize posla bilo i za Ivana Grujića, voditelja hrvatske Komisije za traženje nestalih i zatočenih, pa bi se njegova akcija traženja 1300 nestalih u Domovinskom ratu trebala proširiti i na Andriju Hebranga.