Vjesnik: 18. 01. 2003.
Privatizacijska demagogija
Često slušamo da bismo se trebali ugledati u Slovence koji su do sada uspješno izbjegavali u privatizaciju znatnije uključiti strance, a Slovenija će ipak prije nas ući u EU. Doduše, u Hrvatskoj nitko neće javno priznati da bi otpor prodaji Sunčanog Hvara Termama Čatež vjerojatno bio bitno manji da je riječ o Nijemcima, a ne o Slovencima
SANJA KAPETANIĆ
U posljednjih pet-šest godina u mom je neboderu pet potpuno istih stanova prodano po pet različitih cijena. Vlasnici koji su si mogli priuštiti čekanje izdašnijega tržišnog trenutka ili kupca kojem se žurilo, a stan mu se svidio, u džep su spremili do 25.000 DEM više za stan od 80 četvornih metara od prodavatelja kojem se najviše žurilo.
Nitko se tome ne čudi jer su svi svjesni da je to zakon tržiš
ta.Zašto onda to jednostavno pravilo tako rijetko priznajemo kad je riječ o prodaji hrvatskih tvrtki?
Priznajem, prodaja trosobnog stana i tvornice koja je do jučer zapošljavala nekoliko tisuća radnika, poslovi su drastično različitoga opsega i za njih su vezani drastično različiti interesi. No, činjenica je da se u hrvatskim privatizacijskim prepucavanjima temeljni zakoni tržišta prečesto i u prevelikoj mjeri zaboravljaju i gaze. To je obilježilo i posljednja privatizacijska prepucavanja između HSS-a i
SDP-a.Iako su HSS i SDP u četvrtak svečano zakopali ratnu sjekiru na tom polju, u ovoj će godini privatizacijska prepucavanja sigurno biti top-tema. Izbori su, naime, previše blizu da bi aspiranti na pozicije u sljedećoj vlasti zaobilazili tu zahvalnu temu. Bijes nacije zbog privatizacijskih katastrofa u posljednjih desetak godina bit će sigurno besramno eksploatiran u predizborne svrhe.
Svi smo se 1990. kleli u višestranačku demokraciju i tržišnu ekonomiju. Iako je od tada prošlo 12 godina, vrlo često, da ne kažemo prečesto, pokazujemo kako smo u toj priči odabrali buljenje samo u reklamni »foršpan«, a uporno žmirili kad je trebalo proučiti »sitno tiskane« odredbe »ugovora«. Pogotovo one vezane za zakonitosti tržišta.
Nije to samo hrvatski specijalitet. Ni Slovenci nisu u privatizaciji ništa manje neraspoloženi prema strancima. Dapače. Stoga su, vjerojatno, prilikom posljednjega Linićeva posjeta Ljubljani i pokazali kako razumiju otpore mogućnosti da Terme Čatež kupe Sunčani Hvar. Znaju oni što je strah od stranaca.
Često slušamo kako bi se trebali ugledati u Slovence koji su do sada uspješno izbjegavali u privatizaciju znatnije uključiti strance, a Slovenija će ipak prije nas ući u EU.
Doduše, u Hrvatskoj nitko neće javno priznati da bi otpor privatizaciji Sunčanog Hvara vjerojatno bio bitno manji i u javnosti slabije prihvaćen da je riječ o Nijemcima, a ne baš o Slovencima s kojima se tako teško sporimo zbog Krškog, Ljubljanske banke i Pirana. A svi znamo da je to točno.
No, činjenica je da su jedine dvije ozbiljne ponude na natječaj došle iz Slovenije. Veliki Six Continents nije se ni javio na natječaj iako je do njegove objave bio vrlo zainteresiran za hvarski kompleks.
No, nije se javila ni jedna hrvatska tvrtka. Iako se ne mogu nabrojiti svi veliki hrvatski ekonomski i turistički stručnjaci koji točno znaju koja je formula za uspjeh tog poduzeća. Samo se, valjda zbog silnog rada na toj recepturi, nisu stigli organizirati i skupiti, na primjer, konzorcij koji bi Sunčani Hvar zadržao u hrvatskim rukama.
Doduše, Sunčani bi Hvar u hrvatskim rukama mogao ostati i ako se uz ovaj ili onaj izgovor odustane od prodaje po natječaju, a tvrtka ostane još koju godinu u državnom vlasništvu. No, tko će u tom slučaju plaćati eventualne neuspjehe tvrtke? Tko će platiti kredite za ulaganja u zastarjeli hotelski proizvod ako tvrtka ne zaradi dovoljno novca? Uprava koja hotele nije znala napuniti prije 1. lipnja i nakon 1. rujna? Sigurno neće, jer članovi Uprave nisu vlasnici pa da moraju snositi rizik! Vlasnik je država, a država su, kad je novac u pitanju - porezni obveznici.
No, toga smo se nauživali i više nego što smo financijski bili u stanju probaviti. Pa nam učitelji i liječnici štrajkaju jer smatraju da bi trebali biti bolje plaćeni. A trebali bi biti bolje plaćeni! Ali nisu i ne mogu biti jer svi mi plaćamo račune koje u pristojnim državama proračuni, točnije porezni obveznici, ne plaćaju - od kredita propalih privatnih i državnih tvrtki za koje je država jamčila, do mirovina četrdesetogodišnjacima. Pa kada se sve to plati, za one »klasične« državne obveze više nema novca.
Ne znači to da sve državne tvrtke treba privatizirati po hitnom postupku. Za svaku bi tvrtku trebalo barem pokušati odabrati najpovoljniji trenutak. On ne ovisi samo o stanju na svjetskim tržištima nego i o njezinim unutarnjim potrebama, manama i prednostima. Baš kao i o sposobnosti i financijskim mogućnostima sadašnjeg vlasnika - države - da se upusti u plivanje nemirnim vodama realne ekonomije, umjesto da se bavi isključivo stvaranjem okvira za olakšavanje rada poduzetnicima.
Sve ostalo je politička demagogija i predizborna magla.