Ako birači ne shvate reforme, možemo u opoziciju – rekao je jučer u intervjuu ovim novinama ministar rada Davorko Vidović, dokazujući da je reformama posvećena vlast ostala bez dovoljne podrške promjenama nesklonog naroda. Kukanje da su u svojim reformskim projektima usamljeni, postala je već opće mjesto vladajuće retorike. Tu mantru ponavljaju i povodom predloženih i žestoko osporenih promjena zakona o radu. Iz njihovih jeremijada ispada da je u Hrvatskoj došlo do masovnog otpora reformama.

Veliko je pitanje može li se protivljenje promjenama koje Vlada predlaže, u ovom slučaju konkretno restrikciji radno-socijalnih prava, smatrati generalnim odbijanjem reformi. Prvo, sam se Vidović poziva na istraživanja prema kojima »88 posto građana Hrvatske podržava promjene i traži prilagodbu europskom zakonodavstvu«. To mu je glavni argument za »reformsko« kresanje radničkih prava. Ali kad traže europske zakone, onda građani vjerojatno očekuju uređenost kompletnog društva po zapadnom modelu. A to onda, primjerice, znači da radnici ne mogu ostati bez plaća ni bez zaštite koju im zakon garantira, da u slučaju nezaposlenosti mogu računati na pomoć dostatnu za pristojno preživljavanje. Promjene radnih zakona lakše bi se prihvatile kao dio obuhvatnijih reformi. A Vidović bi samo potkresao prava koja su »stršala u odnosu na druge europske zemlje«, ali ne bi podigao ona koja su u opasnom minusu.

Treće, otpor predloženim promjenama proizlazi i iz sve raširenijeg uvjerenja da one ne vode općem boljitku, nego su novi atak na najjadnije. Vladina se politika ne doživljava kao projekt harmoniziranja društva. Sve što poduzima, kao da ide na štetu radnika. Nije dirnula u tajkune, nije napravila svečano obećanu reviziju pretvorbe, za političku klasu nije donijela ni pišljivi zakon o sukobu interesa. Svi su zaštićeni, neophodno je samo olakšati otpuštanje radnika. Takva se politika ne može smatrati društveno pravednom. Promjene koje Vlada predlaže, javnost dominantno doživljava kao nepravedne i to je njihov najveći hendikep.

Četvrto, propušteno je da se pravodobno pred javnost izađe s jasno dimenzioniranim mjerama, njihovim ciljevima i vremenski određenom operacionalizacijom. Građanima nije rečeno: to i to se mora poduzeti, zato i zato, dotad i dotad, cilj je taj i taj. Promjene zakona o radu, tvrde sada ministar i premijer, trebale bi omogućiti živahnije zapošljavanje. Ali problem je što Vladi više nitko ne vjeruje. Sve da i hoće, ona više nije u stanju pokrenuti reforme, jer je povjerenje javnosti, koje je na početku mandata imala na dispoziciji, u međuvremenu potrošeno. U nepovrat isparilo.

Zato je bilo važno da se s najtežim reformama krene odmah. Račanova vlada to zakašnjenje više ne može stići. Kao izraz nemoći treba shvatiti i Vidovićev pokušaj da Vladine kritičare proglasi ljubiteljima nedemokracije. Ministar, naime, kaže da im sporost i neefikasnost u promjenama zamjeraju oni koji ne znaju što je život izvan autoritarnih sustava. Po njemu ispada da je nedemokracija uvjet reformi, jer, kako doslovce reče, »neke se stvari efikasnije mogu odraditi u nedemokratskim sustavima«.