Zadnjih nekoliko dana nebrojeno je puta javno iskazano čuđenje nad tim što SDP, tvrdoglavo inzistirajući na izmjenama Zakona o radu unatoč protivljenju sindikata, zapravo radi na vlastitu štetu i protiv interesa svog biračkog tijela. No, je li baš tako? Naime, reforma radnog zakonodavstva najviše će pogoditi starije radnike s najnižim obrazovanjem i uglavnom nikakvom perspektivom. Upravo iz tih slojeva proteklih se godina formirala vojska nezaposlenih, sa slabim šansama za novi posao. Nasuprot njima stoje mlađi i obrazovaniji, koji će se lakše priviknuti na surovije zakone tržišta.

Bez obzira na svoj program, SDP danas nipošto nije normalna socijaldemokratska stranka, koja na prvom mjestu zastupa interese radništva. Međutim, ovdje nije riječ samo o tome da je SDP okrenuo leđa »svojim« radnicima, već je njihov međusobni rastanak svakako bio obostran. Naime, najzapostavljeniji slojevi našega društva, oni koji su bili i ostali najobespravljeniji, u posljednje desetljeće i pol najčvršće su prigrlili HDZ i ostale stranke s desnice, hraneći se na najtvrđem nacionalizmu.

Kad je SDP prije tri godine zajedno s HSLS-om dobio izbore, teško da ih je dobio zahvaljujući potpori takvog radništva. Baš naprotiv: pobijedio je zahvaljujući potpori urbanijih i obrazovanijih, te mladih ljudi koji su glasali prvi put. A za njih je teško reći da su baš na meti izmjena Zakona o radu, budući da će u životu promijeniti nekoliko poslova, ne praveći puno buke oko toga. Štoviše, baš je njima možda i najjasnije da Hrvatska i po tome mora postati ista ili slična zemljama u koje se ugledamo. Zbog toga nije točno da SDP radi protiv vlastitih interesa. Takvo što bilo bi nemoguće očekivati od pragmatika kakav je Ivica Račan.