Što će biti s Irakom Hrvatskoj je mnogo manje važno od toga kolike su njene rezerve nafte – tako je Vesna Škare Ožbolt replicirala premijerovim uvjeravanjima da je Hrvatska spremna za naftnu krizu koju će, vjerojatno, uzrokovati sve izvjesniji rat u Iraku. Svojom je izjavom zaslužila titulu Gospođa Bezdušnost. Ali ni premijer nije bio mnogo taktičniji: uvjeravajući zastupnicu da Hrvatska neće imati problema s naftom, on se hladno pozvao na prognoze da će rat u Iraku trajati tek mjesec-dva dana. I te su cinične izjave sve što se o prijetećem ratu čulo od hrvatske politike.

Kao što je u ovom listu već konstatirano, dok su se proteklog vikenda stotine tisuća ljudi diljem planeta, od Washingtona i Tokija do Beča, Londona i Pariza, digli na demonstracije protiv američke intervencije u Iraku, Hrvatska šuti. Ili je zabrinuta tek oko toga hoće li joj zbog rata, u kojem će se mrtvi brojati na tisuće, ponestati nafte te koliko će benzin zbog toga poskupjeti. I u tome se opozicija ne razlikuje od vladajućih, kao što ni javnost ne pokazuje neku posebnu zabrinutost. Mada je opasnost globalnog karaktera: procjenjuje se da će rat u Iraku odnijeti desetke tisuća života, a njegov je tijek i posljedice nemoguće prognozirati. Zloguki proroci uvjerljivo tvrde da će biti dalekometne i dalekosežne.

Za razliku od Pape, koji se ratu u Iraku izričito protivi, i za razliku od pacifista diljem svijeta, koji upozoravaju da se pod krinkom rata protiv terorizma kriju sumnjivi motivi i interesi, pa je srljanje u kataklizmu nužno zaustaviti, Hrvatska se ponaša totalno nezainteresirano. Hrvatska je javnost zapuštena i u njoj nema svijesti da se globalni problemi i nje tiču. Ona nije navikla rješavati ni nevolje u vlastitoj kući. Naučila se šutjeti i laž je da joj to teško pada. Ne bi se šteli mešati – to je njen dubinski stav.

Domobranstvo je generalni stav i u vanjskoj politici. Prema svjetskim problemima držanje je Hrvatske sasvim netransparentno, zmotano i zvuzlano, kao da se ni o čemu ne usudi misliti ni odrediti. Primjerice, lani, prilikom izglasavanja UN-ove rezolucije o krizi na Bliskom istoku, Hrvatska se nije pridružila osudi masovnog nasilja nad Palestincima. Takvo kukavno držanje ministar je Picula branio objašnjenjem da je rezolucija preuranjena. Žrtvovanjem principa, navodno se čuvalo prijateljstvo s Izraelom. Na isti je način, zbog kineskih veza, službeni Zagreb zatvorio vrata za tibetanskog vođu Dalaj lamu. Osim neslužbenog, zbrzanog susreta s Račanom, nitko ga nije htio primiti. Jeste da je uglednik svjetskog glasa i da Havel razgovor s njim smatra privilegijom, ali hrvatski političari preferiraju Kinu. U posljednje tri godine jahanje na kineskoj devi valjda nitko od njih nije propustio.

Hrvatska je mala zemlja, njene su mogućnosti utjecaja na međunarodnu politiku vrlo skromne. Ali odgovornost da se u svakoj stvari postavi principijelno time se ne ukida. Ne može se radi turističkih posjeta Kineskom zidu zaboraviti na činjenicu da je Kina zemlja u kojoj se ljudska prava prekomjerno gaze. Kao što je apsolutno sramotno da hrvatski političari pitanje rata u Iraku svode na problem hoće li država imati dosta nafte.