Njime nitko nije zadovoljan, a zapravo je sredina puta. U načelu, to je jedino efikasno i sveupotrebljivo sredstvo življenja u zajednici, zajednici dvoje ili dvije milijarde ljudi, zajednici stranaka, interesa, država i projekata. Riječ je o - kompromisu. Svi ga ne vole. Nitko ga ne voli. Većina ga upotrebljava jer bez njega ne može. Na kraju, kada je sklopljen, svi ga pljuckaju, kritiziraju, rastežu i natežu i svi su privatno vrlo zadovoljni.

Wouter Bos, lider nizozemskih laburista, u svom je pobjedničkom koraku od ponora nepopularnosti do favorita na izborima - putu inače prevaljenom za kratka tri mjeseca - obrazložio zašto ne želi biti premijerski kandidat dogodi li se da birači potvrde prognoze ispitivača javnog mnijenja. (Napomena: u Nizozemskoj ankete vode i plaćaju neutralne tvrtke, tako da nema stranački obojenih »nalaza«, kao u nekim tranzicijskim zemljama koje se tek pripremaju za kandidaturu u EU..., pa su te ankete stoga precizna najava.)

»Želim ostati na čelu stranke. Kao premijer moram činiti previše kompromisa, a to se protivi mojim stavovima. Vladu prepuštam drugome. Hoću posao bez potrebe za svakodnevnim stvaranjem i nuđenjem ustupaka, želim raditi bez kompromisa«, kazao je Bos, suočen s mogućnošću sastavljanja koalicije sa strankom desnog centra. (Nova napomena: za razliku od nekih tranzicijskih zemalja koje se tek pripremaju za kandidaturu, u staroj nizozemskoj demokraciji koalicija znači samo i isključivo rad u interesu zemlje.)

Zdanje Europske unije sagrađeno je na kompromisima. Kompromis kao cement dogradnje i razvoja jedne funkcionirajuće zajednice toliko različitih država uvijek je davao nekakav rezultat, čak i kada je u javnost izlazio produkt okršten »europskim kompromisom«, što je opet označavalo nekvalitetan uradak sklepan samo da bi zadovoljio skup parcijalnih interesa i izbjegao ili makar odgodio (što je češći slučaj) neizbježno usvajanje zdravorazumske opcije.

Promjene su neizbježne, kompromis samo odgađa detaljno dubinsko reformiranje poljoprivrede u EU (što je upravo tumačio Franz Fischler na početku svog dugog ratovanja s Unijinim članicama o tome koliko će njegovih domaćinski zdravorazumskih reformi usvojiti), kao što je odgodio jednu opet tako prizemnu, zdravorazumsku stvar liberalizacije tržišta energije u Francuskoj. Cijela se Europa otvara povezujući dalekovode i elektrodistribucije, prepuštajući im da se na tržištu bez granica bore za svakog kupca. Tržište bez granica stvoreno je prije desetljeća - granice su ostale, kompromisi ih dijelom ruše da bi ih dijelom zadržali.

Kompromis je prvo liberalizirao tržište energije za industriju, onda će se liberalizacija pripustiti domaćinstvima, cijene električne energije skliznut će potom nizbrdo, iako će zbog usporavajućeg utjecaja kompromisa potrošači još nekoliko godina plaćati više nego su objektivno trebali. Kompromis je upotrijebljen za zaštitu drugih, nepotrošačkih interesa. Francuska i Njemačka ponudile su kompromisno dvoglavo predsjedavanje EU-om jer se nisu mogli dogovoriti je li federalna Europa ili Europa država, a Danci u toj istoj dvoglavoj priči računaju da će sada, osim kraljice i premijera, imati ovu dvojicu nad glavama, što je opet kompromis.

Gomila kompromisa utrla je put EU-ropeizaciji sjeverne, turske, nepriznate polovice Cipra - iako će se na tom putu, do konačnog ujedinjenja razjedinjenog otoka, morati istesati još poneki primjerak izjednačavanja i pomirivanja dviju volja, dvaju interesa, dviju nacija i namjera. Unijini ministri financija ponudili su kompromisno rješenje Unijine strategije lova na porezne obveznike koji izbjegavaju obvezu povezavši sustav u europski, što je opet logično za zajedničko tržište, a nelogično za suverene države unutar tog tržišta bez granica.

Države, naime, imaju svoje zakone i svoje specifičnosti te ljubomorno čuvaju pravo na njih kao što slobodno zajedničko tržište opet traži svoje, te su mu traženja, potvrdila je praksa, u stalnom ratu s granicama državnih zakonodavstava. Isklesani kompromis srednja je točka na kojoj države ostaju države u smislu primjene vlastitih propisa, a naddržavi zajedničkog tržišta Unije daju mogućnost da se pozabavi ovom kod državnih proračuna nevoljenom kategorijom.

Za razliku od Bosa, koji je imao pravo izbora, većina ovdašnjih političara i država ne može sebi dopustiti taj luksuz - kompromis je, na kraju krajeva, sredstvo povezivanja stvoreno od pomirivanja ekstrema. S ovakvim izborom kompromisa - kompromisa nema.