Za razliku od ostalih država regije, Slovenija ne pravi političke, nego ekonomske lapsuse, što EU dosad nije uočavao kao potencijalni unutarregionalni problem i novi tip kriznog žarišta. Ona je u bivšoj zajedničkoj državi svoju želju za asimetričnim statusom motivirala "konstrukcijskom pogreškom" federacije koja je navodno činila ekonomske disproporcije na račun svog najrazvijenijeg dijela. Međutim, zbog čega su bivše republike i nakon osamostaljenja uvjerene da Slovenija inklinira prema asimetričnosti?

Na menadžerskoj razini stvari nisu ništa bolje. Postoji anegdota da je Izetbegović dopustio otvaranje Mercatora u Sarajevu, nakon što mu je Kučan obećao podizanje džamije u Ljubljani. Mercatora u Sarajevu ima, džamije u Ljubljani nema. Mercatora ima i u Beogradu, ali nema beogradskog trgovačkog lanca u Ljubljani, jer su Slovenci od 5 ponuđenih lokacija kao ekvivalenta za Mercatorov položaj u Novom Beogradu dali jedno odlično, drugo dobro i tri loša mjesta, što je odbilo srbijansku stranu da potpiše sporazum o slobodnoj trgovini. U ratnoj i poratnoj nestašici "zapadnobalkanske" zemlje bile su prisiljene na ekonomski "appeasement" prema eksportno agresivnoj slovenskoj politici. S gospodarskom revitalizacijom i uspostavom bivšeg jugoslavenskog tržišta kroz cirkulaciju roba i kapitala i međusobne uspostave sporazuma o slobodnoj trgovini, Sloveniji se sve češće govori NE i u Hrvatskoj i u Srbiji i u BiH. Slovenija pokušava nametnuti svoj profitabilni unilateralizam kao optimum međusobnih odnosa pa stoga i čiste ekonomske stvari dodatno kompliciraju njezina vanjskopolitička ili stvaraju nova međunarodnopolitička pitanja u regiji. Stjepo Martinović iz Ministarstva za europske integracije zaključio je na nedavnom sastanku Središnjeg odbora Europskog pokreta Hrvatska da su "Slovenci s politikom neobaziranja postigli svoje uspjehe i uvijek hoće da se svaki problem rješava u njihovu korist".

Ima i važnih Slovenaca koji su odbijali takav pristup. U "paneuropskom razgovoru" prošle godine u Karlovcu razgovarao sam otvoreno s Francetom Bučarom, prvim predsjednikom Slovenske skupštine, koji mi je kazao da je pitanje Ljubljanske banke moralno i pravno pitanje i da ova banka mora vratiti novac svojim neslovenskim štedišama. To je isto usred Sarajeva ponovio i slovenski predsjednik Milan Kučan. Oni LDS-ovi političari koji favoriziraju asimetrično poslovanje ignoriraju time i ekonomske pokazatelje, jer slovenske nekretnine u Hrvatskoj iznose 3 milijarde njemačkih maraka. Zbog takve zero-sum game počinju gubiti u regiji kojom su komercijalno vladali i u SFRJ. Teško je braniti logiku da je sudbina Ljubljanske banke u Hrvatskoj u jurisdikciji hrvatske Vlade, a slovenska odmarališta u Hrvatskoj u jurisdikciji slovenske.

Problem je u tome što Slovenija teži preko bilateralnih pritisaka sklapati separatni ekonomski mir sa svakom zemljom u regiji i tako zaobilaziti novi sustav odnosa koji se putem WTO-a i drugih modaliteta uspostavlja u regiji, ali se na slobodnom tržištu brzo urušavaju monopoli jednostranih ekonomskih interesa. Pozitivno je ipak to što se Slovenci ne homogeniziraju oko tih neuralgičnih točaka (Ljubljanska banka, Krško), već u javnosti dolazi do izražaja pluralistička izmjena stručnih mišljenja, a ne populistička kratkovidnost. Slovenskoj se državi može prigovoriti na egoizmu koji nije svet, ali je štitio vlastite građane, za razliku od hrvatske države u kojoj je "tuđmanomika" opustošila minuli rad milijuna zaposlenih. Slovenci nisu nasjedali na ideologiju "privatizacijskog vlasništva". Uspjeli su sačuvati svoj nacionalni kapital pomoću kojeg od susjeda otkupljuju njihovo vlasništvo. Nisam za raspirivanje antislovenstva. Konkurentnost se ne postiže bez ulaganja i ako "Terme Čatež" mogu osigurati investicijski kapital i unaprijediti "Sunčani Hvar" - to nije hendikep njihovih menadžera. Ali svaki business plan mora računati i s lokalnim ozračjem u kakvom se neka tvrtka preuzima.