Za razliku od uspješnih novih demokracija, Hrvatska, nakon komunističkog razdoblja, nije provela racionalan lustracijski proces u kome bi se pokušalo popraviti krivnje u nedemokratskom poretku počinjene u ime ideologije, a iz javnoga života ukloniti političke koncepcije koje su prouzročile povrede ljudskih prava (zajedno s njihovim nositeljima).

Demokratski minusi Hrvatske iz istih su korijena. Političke stranke uglavnom su se organizirale sukladno pravilima postavljenima na "političkom tržištu", a njih je kreirala dominantna politička stranka. Kao i ona, i ostale su se stranke uglavnom organizirale kao sljedbe apriorno prepoznatih vođa. U strankama uglavnom nisu uspostavljeni mehanizmi demokratskog odlučivanja, a njihova vodstva vrlo uporno odbijaju jasno prikazati izvore financiranja svoje stranke i načine trošenja njezinih fondova.

Akademik Ivan Supek posebno je zabrinut zbog takva stanja i smatra da ovako organizirane političke stranke generiraju permanentnu političku krizu i blokiraju izgradnju demokratskih institucija. Po njegovu je mišljenju ovako pojmljeno "višestranačje" vrlo opasan koncept za sustave poput hrvatskoga, u kojima ne postoje snažne autonomne institucije građanskoga (civilnog) društva. Uvjeren je da politička klasa okupljena u strankama, koje dominiraju u političkoj areni, ima temeljan zajednički interes: cjelokupno društvo podrediti strankama i zatrti pokušaje da institucije civilnoga društva doista počnu funkcionirati kao autonomne.

Profesor Supek barem je dva puta pokušao inicirati procese demokratizacije u Hrvatskoj, i to izgradnjom autonomije institucija građanskoga društva nasuprot levijatanskoj državi i političkoj stranci koja se poistovjećivala s tom državom. Prvi veliki pokušaj bila je izgradnja autonomije sveučilišta, koje je za hrvatskog proljeća počelo djelovati kao jedan od oslonaca izgradnje društva, a u protudemokratskom je valu nakon Karađorđeva definirano kao jedan od krakova "kontrarevolucije". Dvadeset godina poslije profesor je Supek pokušao HAZU učiniti jednim od oslonaca civilnoga društva i rastakanja autoritarnoga nacionalističkog režima Franje Tuđmana. Obje je bitke izgubio, ostavivši, međutim, povijesni trag koji se znatno razlikuje od dominantne hrvatske političke tradicije.

Kritika hrvatskoga stranačkog sustava i danas je omiljena Supekova tema, a njegova je temeljna teza da se u Hrvatskoj demokratsko društvo može razviti samo nasuprot današnjem stranačju. Supek je uvjeren da je reformu zakonodavne i izvršne vlasti moguće početi samo izgradnjom parlamenta koji neće biti ograničen strančarenjem i koji će okupiti nacionalnu intelektualnu elitu. Njegov koncept nije suprotan konceptu liberalne države, a političke su se stranke ionako razvile nasuprot liberalnom modelu.

Obrazloženo Supekovo uvjerenje kako današnje političke stranke, nastojeći društvene institucije podrediti stranačkim načelima, rastaču građansko društvo i kako takve stranke zapravo samo reproduciraju vrednote antipluralističkog poretka naišlo je na neočekivanu i neodmjerenu osudu. Politologinja Mirjana Kasapović sumnjiči akademika Supeka za navodno uvođenje fašističkih vrednota i traži da se zabrani njegovo eventualno stranačko djelovanje. Ona tvrdi da suprotstavljanje stranačkom sustavu može značiti samo zauzimanje za korporativizam, na koji su se naslanjali Mussolinijev fašizam, ali i "misaona škola" kojoj je pripadao i Edvard Kardelj. Upravo je potonjoj, do stjecanja doktorata znanosti, gđa Kasapović posvećivala svoju ukupnu intelektualnu pažnju. Supek se zauzimao za formiranje Senata, koji bi, doduše, bio biran po korporativnom načelu, ali takav način izbora drugoga i manje utjecajnog parlamentarnog doma nije izuzetak u demokratskim porecima. Ni jednom naznakom Supek nije natuknuo da misli kako bi Zastupnički dom, umjesto birača na izborima, trebale birati društvene korporacije.

Zahtjev da se Supeka lustrira iz javnoga života, i to samo zato što loše misli o hrvatskom stranačkom sustavu, dolazi od osobe koja je, kao kreator izbornoga modela što su ga u HDZ-u pripremili pred prošle izbore, sudjelovala u nevjerojatnoj manipulaciji, daleko većoj od svih izbornih manipulacija iz 1992. i 1995. godine. Tada je jedini način maksimalizacije HDZ-ovih izbornih dobiti bila dioba zemlje na izborne jedinice kako bi se "zaštitilo" posebno izborno pravo dodijeljeno Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Zato se model koji je razradila upravo Mirjana Kasapović zasniva na razmjernom sustavu, ali zemlju dijeli na deset izbornih jedinica, i to tako da ne poštuje nikakve realne regionalne granice, "kasapeći" je po čistom gerrymanderingu. Podjela Hrvatske na izborne jedinice koje se ne podudaraju s regijama ide na ruku stranačkim vodstvima, jer posve onemogućuje bilo kakav utjecaj regionalnih stranačkih organizacija na sastavljanje stranačkih lista. Tako su stranačka vodstva stekla monopol nad "kadroviranjem".Kvaliteta saborskih zastupnika, zbog koje se profesor Supek zgraža, dobrim je dijelom plod upravo izbornoga modela Mirjane Kasapović. Nadalje, država je podijeljena na izborne jedinice, čime se smanjuje efekt razmjernosti izbora, ali biračima nije omogućena bilo kakva personalizacija glasa — pravo zbog kojega se u demokracijama primjenjuje podjela zemlje na izborne jedinice. Njezinim je modelom inicijalno bilo predviđeno da se iz svake izborne jedinice bira po 12 zastupnika, a tek kad su u HDZ-u shvatili da bi takav model iz Sabora eliminirao njihove štićenike, HSP-ovce, jer postavlja prirodni prag potreban za osvajanje mandata na oko 7 posto glasova, povećali su broj zastupnika na 14 po izbornoj jedinici. Inicijalni model Mirjane Kasapović imao bi efekt gotovo kao sustav relativne većine i političku bi arenu sveo na dvostranačje.

Čak i kad se nakon ovakva davanja stručne potpore opasnoj političkoj manipulaciji ne bi dogodila i vrlo neobična politička promocija u najužoj obitelji naše autorice, koju nije moguće tumačiti drukčije nego kao političku kompenzaciju za obavljen posao, od osobe koja nosi golemu krivnju za disfunkciju hrvatskoga stranačkog sustava valjalo bi očekivati da iz pristojnosti barem šuti, a ne da one koji se usude progovoriti nešto o stranačkom modelu jednostavno proglašava fašistoidnim tipovima.

Budući da Hrvatska nije provela lustraciju, mladim se ljudima događa da nemaju moralnih i vrijednosnih orijentira. Rijetke moralne vertikale, poput profesora Supeka, u takvom bi društvu morale biti pod zaštitom kao "nacionalne vrijednosti". Međutim, uvijek će se, u ime stručne osrednjosti i moralne upitnosti, naći glas onih koji bi sami morali biti lustrirani, da upravo takve moralne veličine valja podvrgnuti lustracijskom procesu i osuditi ih kao fašiste, komuniste, trule liberale ili što je već u nekom trenutku zgodnija etiketa.