Način kako je Vlada reagirala na "sivi" štrajk vojnih pilota, koji su, nezadovoljni smanjenjem mjesečnih beriva, odlučili prestati letjeti, potaknuo je neke analitičare na konstataciju da je riječ o znaku ozbiljne krize državnih institucija. Na žalost, razlika u načinu na koji se administracija odnosi prema socijalnim zahtjevima različitih društvenih skupina, koje ne spadaju u državni represivni aparat - bio njihov socijalni utjecaj skroman, kao što je učiteljski i nastavnički, ili bitno veći, kao što je liječnički, ili pak prema pripadnicima represivnoga aparata - prije svega, vojsci i policiji, znak je nečega daleko goreg od samo krize državnih institucija. To je pokazatelj da u Hrvatskoj država ne funkcionira.

Kad kažemo da ne funkcionira država, ne mislimo na to da ne funkcionira samo racionalan sustav uspostavljanja općeg interesa, kako definiramo suvremenu demokratsku državu. Strah od represivnoga aparata pokazuje da država ne funkcionira niti u paradigmi Tomasa Hobbsa, prema kojoj se pojedinci "društvenim ugovorom" odriču dijela slobode u zamjenu za sigurnost, a vladar je nositelj nedjeljiva suvereniteta i monopola moći i represije. Nasuprot državi - nositelju monopola nad represijom, u demokratskim se sustavima razvija "civilno" društvo - prostor prijateljske suradnje građana u ostvarivanju zajedničkih interesa. Inicijalno značenje "civilnoga" upravo je činjenica da je ono "razoružano" i da naspram države ne može djelovati represijom nego samo interesnim povezivanjem i socijalnim pritiskom. Niti u tri godine vladavine aktualna administracija nije stvorila pretpostavke za "razoružanje" i izgradnju civilnog društva.

Nakon što je današnja administracija pobijedila na izborima 2000. godine, postalo je očito da izabrani nositelji državne vlasti, dakle, i monopola nad represijom u društvu, ne shvaćaju da su od biračkoga tijela dobili politički legitimitet za uspostavljanje tog monopola. Bili su svjesni toga da je prethodni režim formirao naoružane interesne skupine, da je vojsku i policiju tretirao kao stranačke institucije i napredak u hijerarhiji uvjetovao lojalnošću sljedbi autoritarnoga vladara, odnosno preciznije onoj frakciji te sljedbe što je uspostavila kontrolu nad organizacijom kojoj je pojedinac pripadao. Sustav lojalnosti, ali prije svega interesa, nije se raspao smjenom vlasti, iako su tek rijetki u njemu imali petlje da, poput Miroslava Tuđmana, izazivaju demokratski izabranoga Predsjednika Republike i odbili čak i formalnu primopredaju ovlasti i dužnosti. Budući da takvo ponašanje nije bilo sankcionirano, drskost nepriznavanja legitimnosti državne vlasti iz dana je u dan postajala sve većom, a rijetki racionalni potezi, kakva je bila odluka Predsjednika Republike da smjesta umirovi skupinu generala "zanesenih" političkim aspiracijama, na te su skupine djelovali kao paralizirajući šokovi.

Administracija je doista ušla u otvoreni neprijateljski sustav. Stoga su se premijer i njegovi kolege vjerojatno pobojali scenarija poput onoga čileanskoga, u kojem je vojna hunta, zahvaljujući nezadovoljstvu "gubitničkih" socijalnih skupina, organizirala kolaps države, provela krvavi udar i uspostavila dugotrajnu diktaturu. Razlika između položaja svrgnutog predsjednika Allendea i premijera Račana bila je, međutim, golema. Allende je postao predsjednikom uz manjinsku potporu birača, a počeo je provoditi duboke reforme, za koje je potreban čvrst legitimitet.

Hrvatska je administracija, naprotiv, imala čvrst izborni legitimitet, ali je vukla poteze kao da ga nema. Administracija, koja ima čvrst politički legitimitet i na koju svijet gleda sa simpatijama, ne može biti poražena ili bitno ugrožena od politički manjinskih skupina, čak i ako one raspolažu paravojnom organizacijom i respektabilnom oružanom silom. Toga je bio svjestan jedino predsjednik Mesić, pa ga nikada nisu impresionirali ni prijetnje atentatom, ni pozivi na smjenu, ni zvižduci u vojarnama. Ostali akteri u političkom sustavu nisu bili svjesni moći što ga daje politički legitimitet. Ujedno nisu imali ni sigurnosti zbog činjenice da bi izborima izložili "vlastitu kožu" i da bi na dužnost bili izabrani individualno, a ne posredovanjem koalicijske liste.

Kad se, nakon tri godine odgađanja, konačno otpočelo s reformom vojske, jasno je da skupine, koje bi mogle izgubiti dio povlastica, neće propustiti iskoristiti slabosti što ih administracija iskazuje od prvoga dana. Konačno, sjajan je primjer smanjivanje broja policajaca - zahvat u koji se administracija upustila odvažnije nego u reformu vojske. Unatoč činjenicama da su iz policije odlazili prije svega oni bez potrebnog obrazovanja, oni za koje postoje indicije o korumpiranosti i oni koji imaju uvjete za mirovinu, a da su drugima uglavnom nuđena alternativna zaposlenja u državnim službama, uslijedile su pobune, blokade policijskih stanica i groteskni štrajk na Markovu trgu. Mjesecima nitko nema hrabrosti ispred zgrade Vlade maknuti skupinu koja je vjerojatno naoružana, koja remeti temeljnu sigurnost građana i izabrane Vlade, a čiji je politički program posve jasno nepriznavanje legitimne vlasti što bi morala imati i monopol nad represijom.

Vlada je mirno gledala kako, kao supstitut "civilnoga društva", nastaju naoružane skupine u militarnoj formaciji (stožeri) kojima je cilj neprovođenje ustavnoga poretka Republike Hrvatske i neispunjavanje hrvatskih obveza prema međunarodnoj zajednici. Tolerirale su se barikade u prometu u vrijeme dok je prvi visoki časnik HV-a optužen za ratne zločine još bio u bijegu pred sudbenom vlašću. Kad je za drugoga došao poziv da pođe put Haaga, represivni aparat (policija ili tajne službe, svejedno) nije spriječio njegov bijeg, a kad je došao red na trećega, rekviriranu židovsku vilu u najskupljem dijelu Zagreba, što je ovaj naziva svojim domom, tjednima su okruživali neki čudni ljudi, oko vile "brali kestenje" i ponekad iz skupih džipova u kuću pretovarivali "zagonetne" duguljaste omotane predmete.

Ako je cilj ove administracije bila demokratska tranzicija, kojom bi se osigurale pretpostavke ostvarivanja načela vladavine prava i zaštite ljudskih prava, Vlada je morala odlučno "razoružati društvo" i uspostaviti nadzor nad represivnim sustavom. Da je to učinjeno, troškovi države postali bi manji, a otvorio bi se prostor za fleksibilniji dijalog legitimnih socijalnih partnera. Ovako Vlada popušta skupinama koje raspolažu represivnim potencijalom, a zaoštrava socijalne sukobe sa svojim biračkim tijelom. Ona ne strepi ni od generalnoga štrajka, jer zna da oni s kojima je Vlada u socijalnom konfliktu nisu saveznici onima koji raspolažu paramilitarnom organizacijom i oružanom snagom, koji bi mogli iskoristiti kaos generalnoga štrajka za ponavljanje čileanskoga scenarija.

A koliko god šutjela o tome, administracija daleko više strepi od nelegalnoga sivog štrajka u vojsci, nego od učiteljskoga i liječničkoga, pa i generalnog štrajka, kojim su zaprijetile sindikalne središnjice.