Mršave su šanse da se mentalno zarobljena Hrvatska u dogledno vrijeme oslobodi utega svoje loše prošlosti i zakorači u moderno doba

Realno govoreći, šanse za to su u dogledno vrijeme mršave. Danas su na hrvatskoj političkoj sceni dominantne dvije opcije, HDZ i SDP, obje naslonjene na povijesne predloške, obje opterećene povijesnim hipotekama i u tom smislu retrogradne. Ali upravo stoga jedna drugoj bliske, solidno ukotvljene u biračkom tijelu neprijemčivom za radikalne iskorake i brze reforme. Hrvatski gradjani još uvijek demokraciju konzumiraju isključivo kao izlazak na izbore, ali ne i kao afirmaciju civilnog društva. A kad biraju, okrenuti su više prošlosti negoli vremenu koje je pred nama. Da tomu nije tako, danas ne bismo imali predizbornu apologiju jedne potrošene političke opcije koja je trećesiječanjskim izborima matirana zbog iznevjerenih obećanja i besprizornog pljačkanja društvenog bogatstva, radi medjunarodnog izolacionizma i sveprisutne moralne erozije. Da tomu nije tako, ni prije tri godine ne bi trijumfirali reformirani komunisti koje su prvi demokratski izbori stubokom pomeli kao povijesni relikt.

U takvoj političkoj močvari akademik Ivan Supek, osvjedočeni antifašist i intelektualac par excellence, čovjek neupitna morala i golema znanja, olako biva stigmatiziran i optužen za uvodjenje fašističkih vrednota. A sve zbog njegove teze da se u Hrvatskoj demokratsko društvo može razviti samo nasuprot današnjem stranačju, da je istinska reforma zakonodavne i izvršne vlasti moguća samo izgradnjom parlamenta koji neće biti ograničen strančarenjem i koji će okupiti nacionalnu intelektualnu elitu. Samo zato što je zgrožen nekompetentnošću i primitivizmom političkih profesionalaca tražio deprivilegiranje političkih plaćenika, zaradio je od afirmirane politologinje Mirjane Kasapović stigmu suspektne osobe koja se zauzima za korporativizam na koji su se naslanjali fašizam, frankizam i peronizam!?

No, Supek nije zagovornik ukidanja političkih stranaka nego korumpirane partitokracije. Komu normalnom, pita se akademik, može smetati moj zahtjev da stranke ne smiju imati monopol nad društvom, da ne smiju vladati privredom, pravosudjem, kulturom. Strankama, dakako! A smeta im, kazat će, zbog toga što su sve to partije boljševičkog tipa, kojima je od svega najvažnija upravo vlast nad čitavim društvom. Da bi tu svoju misiju ostvarili, potrebna im je struktura sastavljena od vrha do dna od stranačkih poslušnika.

Njegova Alijansa za Hrvatsku nema, medjutim, nikakvih šansi u državi kojoj je kontroverzna povijest temeljna programska prtljaga, a partitokracija politički modus vivendi. U takvoj arhaičnoj Hrvatskoj ne prolazi ni jedan don Ivan Grubišić, čovjek visokih moralnih načela i iskrene ambicije da vrati dignitet političkoj profesiji kao mukotrpnom poslu za dobro naroda, a ne samo izabranih pojedinaca.

Može li u tom kontekstu nešto značiti dolazak Ive Banca na čelo Liberalne stranke? Sveučilišni profesor povijesti s Yalea za nokat je potukao svoga stranačkog rivala Zlatka Kramarića, umnogomu personifikaciju LS-a nakon Vlade Gotovca, i u nastupnom govoru ustvrdio da bi ostanak ove vlasti za Hrvatsku bilo produžavanje katastrofe, a povratak HDZ-a rikverc u još goru katastrofu. Za njega je LS dobitna, treća opcija, jer niti je satelit HDZ-a, "nereformirane stranke lažnog hrvatstva, a pravog lopovluka", niti SDP-a,"nereformirane stranke lažne ljevice, a prave manipulacije". No, i njegovu Mosoru manjka složnih ruku da ga poguraju. One su, naime, angažirane na guranje Hrvatske u kontra smjeru, u novu recesiju…