DOBROSLAV PARAGA, HSP 1861: INSTITUCIONALIZIRANA NEDEMOKRATSKA POLITIKA VLADAJUĆE KOALICIJE PREDSTAVLJA OPASAN UDAR NA PRAVNI I DEMOKRATSKI POREDAK U RH

Lav Nikolajevič Tolstoj, jedan od najvećih svjetskih književnika i mislilaca, prije više od jednog stoljeća upozoravao je ruske careve i svjetske moćnike da se karakter jedne vlasti ogleda i u tome kakvi su joj zatvori, no ta upozorenja do premijera Račana i njegovih koalicijskih partnera kao da još nisu došla niti stoljeće i više godina nakon što su odaslana.

Sve je ovo učinjeno potiho, daleko od očiju i ušiju demokratske javnosti, dok u kasno ljeto jedna mala novinska vijest (koja to uopće ne bi bila, da nije nastao spor oko imenovanja novog upravitelja splitskog zatvora Bilice, Mirka Bistrovića), napokon nije potvrdila glasine da ministrica pravosuđa Antičević-Marinović, uz usku suradnju s ravnateljem uprave za zatvorski sustav Josipom Hehetom (posljednjim direktorom lepoglavske kaznionice iz vremena komunističke strahovlade) i predsjednicom HNS-a Vesnom Pusić, vraća u državnu službu na visoke položaje u pravosudnom i kaznenom sustavu ljude ogrezle u progonima, zlostavljanjima i torturi nad političkim zatvorenicima sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kada su javno prozvani zbog ovakvih protudemokratskih i neprihvatljivih imenovanja, ministrica Antičević-Marinović i njezin pomoćnik Hehet jednoglasno su i arogantno stali u obranu svojih postupaka neistinitim tvrdnjama kako nemaju informacije da je već prozvani Bistrović (ali ne samo on, već se radi o većem broju otkrivenih i u nekim drugim velikim kaznionicama ili okružnim zatvorima), negativno djelovao na političke zatvorenike, te da svjedočenja Parage ili Gotovčeve udovice nisu uzeli u obzir, jer nema materijalnih dokaza, na koncu, da je Bistrović bez ikakve mrlje u svome radu i da zadovoljava sve uvjete, itd.

Budući da vlast namjerno ne želi uspostaviti transparentnu i javnu kontrolu nad radom Ministarstva pravosuđa a posebno nad njegovim najrepresivnijim dijelom, zatvorskim sustavom, ne treba nimalo čuditi, da hrvatska javnost kao i nekada u doba komunističke diktature, za bezakonja koje se događaju iza zatvorskih zidina, doznaje ponovno iz inozemstva, kao što je slučaj nedavna presuda Europskog suda za ljudska prava, koji je dosudio jednom lepoglavskom osuđeniku 12.000 eura kao odštetu za nehumane uvjete izdržavanja kazne u Lepoglavi.

Neprihvatljiv je komentar tim povodom ministričinog ravnatelja Heheta koji drsko izjavljuje da je»dosada najopasniji izvor ekscesa u zatvorima«, a ne nehumani uvjeti i loš tretman kako se do danas uvriježilo mišljenje u svijetu, kao što je i čudovišan njegov odgovor »kako prošle godine nije bilo nijednog samoubojstva u hrvatskim zatvorima«, kada je novinarima odgovarao na upit kako je moguće da su od Božića do Nove godine 2003. pokušana čak tri samoubojstva u Lepoglavi.

Ovakav komunistički mentalitet iz razdoblja nacrnje strahovlade na ovim prostorima ne iznenađuje kada su posrijedi načelnici, upravitelji i zapovjednici osiguranja u bivšem represivnom sustavu, koji su svi odreda gradili svoja napredovanja u karijerama, na što nečovječnijem i brutalnijem postupanju prema političkim zatvorenicima bivše Jugoslavije, odnosno, koji su za samo jedan izvještaj iz Lepoglave upućen organizaciji Amnesty International, OESS-u, članicama EU, zagrebačkom nadbiskupu ili Vatikanu o torturi nad političkim i drugim zatvorenicima, kažnjavali autore izvještaja batinama, višemjesečnim izolacijama, ponovnim zatvaranjem u istražne zatvore, samicama, premještanjima na najteže i najnezdravije zatvorske odjele ili u druge kaznionice, zabranom primanja posjeta ili pošte i paketa, itd.

Ono što zaprepašćuje i izaziva osudu i revolt jest njihov povratak u aktivnu službu ili na još više položaje u pravosudnom sustavu parlamentarne i proklamirano demokratske Republike Hrvatske u osvit 21. stoljeća (Lepoglava, Bilice, Rijeka, itd.). Jao društvu (a ja bih dodao na ovu Marxovu misao) i hrvatskoj demokraciji koje krvnik čuva!

Umjesto da Državno odvjetništvo RH pokrene istragu o torturama, nečovječnim i okrutnim postupcima, batinanjima i premlaćivanjima političkih i drugih zatvorenika, uskraćivanjima elementarnih ljudskih i vjerskih prava, prava na adekvatno liječenje, ubojstvima i samoubojstvima zatvorenika, o čemu postoje mnogobrojne preživjele žrtve koju su spremne svjedočiti kao i tisuće stranica materijalnih dokaza, državni odvjetnik Mladen Bajić kao i njegovi prethodnici o svemu šuti, jer ga to uopće ne zanima, dok istodobno Račanova vlada, koja je Bajića postavila, obmanjuje hrvatsku i međunarodnu javnost, OESS I EU o uspostavi vladavine prava i reformi pravosuđa, valjda rehabilitiranjem progonitelja i mučitelja zatvorenika savjesti komunističke Jugoslavije.

I dok premijer Račan uoči katoličkog Božića svečano potpisuje ugovor hrvatske Vlade s predstavnicima Islamske zajednice i SPC-a, kojim se pored ostalog, dopušta dušobrižnički rad u kaznionicma, zatvorima i odgojnim ustanovama, treba reći urbi et orbi da su u tim ustanovama danas, zahvaljujući toj istoj vladi premijera Račana, na još višim funkcijama, oni isti protagonisti koji su nas političke zatvorenike trpali u višetjedne, a nekada i višemjesečne samice i izolacije na samo pismeno traženje vjerskih sakramenata i literature o Uskrsu i Božiću, koji su nam oduzimali čak i vjerske čestitke ili Glas koncila poslan poštom, koji su nekima između nas na samrti uskraćivali na njihov zahtjev primanje ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja, koji su nam, poput već spomenutog Bistrovića došli sa 20 stražara s gumenim palicama i naredbom »marš« čestitati Uskrs 1983. godine te nas rastjerali prijetnjom upotrebe fizičke prisile, ili su nam poderali pred svima rukom napisanu hrvatsku himnu i otjerali 20 dana u samicu (slučaj Janjka Sarajlića), ili su nas vezivali danonoćno uz radijator s lisicama radi iznuđivanja priznanja (slučaj Marka Grubišića), ili nam prekidali posjetu maloljetne djece nakon 60 sekundi i 1000 kilometara prevaljenih do kaznionice (slučaj Ante Znaora), ili nam uskraćivali liječenje što je u nekim slučajevima bilo smrtonosno (slučajevi Tome Dumančića i Stjepana Lugareca), ili su nam zbog pisanja žalbi palicama razbijali glavu (slučaj Tončija Marinkovića).

Zaključak, temeljen na ovim vrlo relevantnim i dokazivim činjenicama jest da koalicijska vlada premijera Račana samo deklarativno govori o ulasku RH u NATO i EU a zapravo sve čini da do toga nikada i ni u kojem slučaju ne dođe! – reagira Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861.