Sutra je neizvjesno jer hrvatsko društvo nema odgovora zašto Havel u Češkoj da, a »Havel« u Hrvatskoj ne

Cijenjeni Novi list objavio je nedavno seriju izvrsnih članaka o političkom naslijeđu Vaclava Havela, posljednji pod naslovom »Politika kao moralni čin«, od 22. siječnja ove godine. Sveukupna ocjena Vaclava Havela kao humanista, intelektualca, disidenta, borca za ljudska i građanska prava, i posljednjeg predsjednika Čehoslovačke Republike i dvostrukog predsjednika Češke Republike s pravom je odlična, i, kao što je istaknuto u naslovu, politika, koju je g. Havel vodio, bila je moralna.

Francuski humanist, filozof i prijatelj Hrvatske Alain Finkielkraut izrekao je strašnu istinu o interpretaciji povijesti kada je komparirao Praško proljeće iz 1968. i Hrvatsko proljeće iz 1971. godine. Na Zapadu političke elite, a pogotovo narodi, građani i javnost znaju za Praško proljeće i hrabru borbu Čeha i Slovaka sovjetske tiranije i komunističke diktature. Međutim, veli dalje Finkielkraut, rijetko tko je čuo da su i Hrvati imali svoje »Praško proljeće« tri godine kasnije. Nitko na Zapadu nije htio čuti da su se i Hrvati borili na demokratski način za demokraciju i ravnopravnost. Čak nije bila riječ o nacionalnoj borbi za državnu nezavisnost Hrvatske, nego puka borba za ravnopravnost u bivšoj Jugoslaviji. Razlog takvom dvostrukom mjerilu je po Finkielkrautu, što svjetsku povijest pišu veliki narodi odnosno njihove političke elite. Stoga nije ni čudno da je na poziv za pomoć male skupine Hrvata pod naslovom »Ave Europa, morituri te salutant« (»Zdravo, Europo, pozdravljamo te umirući«), koji su 1992. demonstrirali na stadionu u Maastrichtu (Nizozemska) protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku, a na dan kada su predstavnici Europske unije donosili odluku o uvođenju jedinstvene valute, tada zvanu ecu, (gradske vlasti su Hrvatima zabranile prosvjed u gradskom centru pred sjedištem moćnika), odzvanjalo Hrvatima na stadionu: »Ecuuu, umrite Hrvati, Europa vas pozdravlja!«

Ono što vrijedi za Finkielkrautovu priču o Hrvatima i našu povijest, vrijedi i kada se piše o moralnoj politici Vaclava Havela, koja na demokratskom, ali i na egoistočnom Zapadu glasi kao uzorna, a kao uzornu je shvaćaju i domaći intelektualci u Hrvatskoj, iako od šume ne žele vidjeti stabla, uz časne iznimke: sjećam se da je ugledni hrvatski novinar i kolumnist, g. Danko Plevnik, 1994. pisao o hrvatskom Havelu, koji je Saboru te godine bacio u lice rukavicu, istupivši iz hrvatskog parlamenta zbog neslaganja s tadašnjom politikom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegovog Sabora kao lutke na vrhovnikovom koncu. Gosp. Plevnik je tada napisao da je Dobroslav Paraga pokazao svojim osobnim primjerom da politika može biti i moralna. Međutim, čim se u Hrvatskoj spomene ime Dobroslava Parage odmah se nekima poput bikova pojavi crvena krpa pred očima, iako nema razloga za to. I Dobroslav Paraga je, naime, poput Vaclava Havela u komunističkoj Čehoslovačkoj, bio borac za ljudska prava u komunističkoj Jugoslaviji. I Paraga je zbog svoje građanske hrabrosti bio od jugo-komunističkog režima uhićivan i na monstruoznom montiranom političkom procesu osuđen na zatvorsku i logorsku kaznu. Jugoslavenski »Tanjug« je 1. studenoga, a »Borba« 23. studenoga 1990. panično pisala o susretu Dobroslava Parage i predsjednika Čehoslovačke Vaclava Havela u Pragu kada je hrvatski borac za ljudska prava svom češkom kolegi predao Rezoluciju za miran razlaz naroda Sovjetskog Saveza i Jugoslavije.

Pitanje koje danas postavljam hrvatskoj javnosti daje odgovor na pitanje zašto imamo tolike muke s našom demokracijom, pravnom državom, Haškim sudom i euro-atlantskim integracijama: zašto se u Hrvatskoj u najsjajnijem svjetlu govori o Havelu, a o domaćem »Havelu« sve najgore ili ništa? Nemamo razloga zaviditi Česima na njihovom Havelu jer imamo također čovjeka koji je reprezentativni simbol otpora totalitarizmu. Odgovor na pitanje daje najbliža hrvatska povijest: Češka ima za predsjednika demokrata i antikomunista Vaclava Havela, koji »nikada nije primio u svoj predsjednički ured reformirane komuniste, iako su bili snažna parlamentarna stranka«, kako je pisao g. Jaroslav Pecnik u Novom listu.

U Hrvatskoj, pak, reformirani komunist Franjo Tuđman nikada u predsjedničkom uredu nije primio demokrata i antikomunista Dobroslava Paragu, iako je ovaj predvodio najsnažniju opozicijsku parlamentarnu stranku (HSP). Naprotiv, upućivao mu je puščane metke (na Paradžika 1991., Blaža Kraljevića 1992. i druge pravaše), kaznene prijave i specijalnu policiju. Strpao ga je čak u pritvor zatvora u Remetincu (1991.) i montirao mu politički proces na Vojnom sudu (1992./1993.). To je razlika između moralne politike na Hradčanima u Pragu i one nemoralne na Markovom trgu u Zagrebu. Česi idu naprijed jer ih ne vode reformirani komunisti, dok Hrvatska stagnira jer ju vode reformirani komunisti, jučer Franjo Tuđman, danas Mesić i Račan, a sutra? Sutra je neizvjesno jer hrvatsko društvo nema odgovora zašto Havel u Češkoj da, a »Havel« u Hrvatskoj ne. Kao da Titova sintagma o Prozoru koji ne smije pasti vrijedi za današnjicu da (reformirani) komunisti u Hrvatskoj ne smiju pasti, iako je 1989. pao Berlinski – komunistički zid. Ako ne smiju pasti, zašto se onda ne povežemo sa Sjevernom Korejom, a ne da si pravimo lažnu nadu u bolje sutra?

I na kraju, za sve one koji imaju dvojbu glede hrvatskog Havela: i onaj pravi, češki Havel bi u Hrvatskoj uz »naše« reformirane komuniste ostao bez predsjedništva nad parlamentarnom strankom (HSP), koju je Paraga obnovio 1990., i Havel bi u Hrvatskoj postao kao borac za ljudska prava najcrnji fašist, kao što je nedavno pokazao slučaj svjetskog skijaša iz Hrvatske koji je preko noći postao nacist. Tako to biva u zemlji koju vode reformirani komunisti koji i dan danas putem svojih aparatčika vode u tisku i televiziji boljševičku – totalitarnu propagandu po kojoj bi i Papa mogao postati veći nacist od Hitlera, reagira prof. Goran Jurišić.