Trenutak svog izbora za predsjednika Liberalne stranke Ivo Banac označio je kao »početak promjena, ne samo u LS-u, nego i u Hrvatskoj«. Izjava bi se mogla pripisati slavljeničkoj opijenosti. Ali zapravo je točno da je smjena na čelu »Gotovčeve stranke« izraz i djelo narasle želje za promjenom. Stranka je izabrala novog šefa, jer nije zadovoljna ni svojim položajem na političkoj sceni, ni odnosima u koaliciji, ni ponašanjem vlasti u kojoj sudjeluje. Nema razloga sumnjati da slična čežnja za promjenom, izrasla na nezadovoljstvu postojećim stanjem, tinja i u drugim strankama vladajućeg saveza. Samo još nije došla u priliku da se iskaže.

Sabor LS-a pokazao je da su promjene već počele. Njegovim tijekom liberali su drugim strankama održali lekciju iz demokracije. Za mjesto predsjednika natjecala su se tri kandidata, što je na stranačkoj sceni Hrvatske zaista rijetkost. U posljednje se vrijeme ustalila praksa da stranke svoje čelnike biraju sa zatvorenih lista, što znači da izbora zapravo nema ili se on može smatrati oktroiranim. Još je značajnija lekcija slijedila nakon izbora. Pobjednik i pobijeđeni pružili su jedni drugima ruke, najavljujući suradnju. Nije bilo trijumfalizma, ni traženja »ključeva Amruševe«. Novi šef stranke nije najavio ostracizam svojih rivala, kako to biva po drugim strankama. Iako proglašen saborom radikalnog zaokreta, summit LS-a protekao je nekako normalno, bez velike drame i ljudskih lomova.

Obećani nastavak promjena bit će mnogo teže ostvariti. Dan-dva nakon smjene na čelu LS-a, snage statusa quo počele su konsolidirati svoje redove. Sada već bivši predsjednik stranke, Kramarić, koji je svojim porazom bio sasvim iznenađen, ali ga je primio vrlo civilizirano, naknadno upozorava da »Bančev radikalizam u LS-u ne prolazi« jer u stranačkim tijelima »sjede umjereni ljudi«. Čelništva stranaka koalicije također su vrlo suzdržana. Nastupni govor šefa LS-a s razlogom doživljavaju kao kritiku svoga dosadašnjeg držanja. Vrlo je rezervirana i gazdarica HNS-a, s kojom bi Banac gradio osovinu promjena. Njena rezerviranost vjerojatno potječe od precjenjivanja mogućnosti vlastite stranke. Na Bančevu ocjenu da su stranka lažne ljevice, iz SDP-a kritiku bagateliziraju kao razumljivu izbornu nabrijanost te novom šefu LS-a prognoziraju da će se u njihovo društvo vrlo brzo sasvim uklopiti. Redom mu poručuju da je držati govore jedno, a praktično se baviti politikom nešto sasvim drugo.

Smjena na čelu Liberalne stranke u političkim strukturama, vidimo, nije dočekana dobrodošlicom. Jer je one, samodovoljne i samozadovoljne, osjećaju kao glasnika promjena. Banca se stoga pokušava diskvalificirati. Zbog preciznog i oštrog stava proglašava ga se radikalom. SDP-ovci koji su već javno najavljivali koaliciju svoje stranke sa HDZ-om, sada njemu prigovaraju da će vratiti HDZ na vlast. Također se tvrdi da će LS pozicionirati ljevije od SDP-a, kao što se i HNS-u, pogrešno, kači da je stranka ljevice. Zalaganje za liberalne vrijednosti i standarde građanskog društva može se smatrati lijevim vrijednostima samo u zemlji u kojoj je cijela politička scena otklizala udesno. Još malo pa će se javnosti sugerirati da je Ivo Banac opasan i mračan tip, ekstreman, zadrt, da sanja revoluciju. Radikalizmom se zapravo proglašava njegov poziv vladajućoj koaliciji da se odlučno vrati svojim izbornim obećanjima. Istina, povratak trećesiječanjskim obećanjima predstavljao bi radikalan otklon od dosadašnje prakse.