Je li policijsko kontroliranje debate makarskih zastupnika u Gradskom vijeću i odnošenje tonskog zapisa sa sjednice lokalnog sabora, prije nego je poslužio za sastavljanje službenog zapisnika, znak jačanja policijske države ili pak demokratskog pravnog sustava? Može li se uredovanje policije u parlamentu zaista tumačiti redovitim profesionalnim postupkom u provjeravanju određenih sumnji o počinjenim krim radnjama, kako odnošenje materijala iz Gradskog vijeća službeno objašnjava MUP?

Možda će makarski događaj dati mjesta optmističkom zaključku da će ubuduće novinsko pisanje i dokumentiranje o kriminalu žurno provjeravati policija, pa čak odnositi fonovrpce i iz državnoga Sabora ako bude postojala "osnovana sumnja" da je neki od zastupnika umočio ruke do lakta u neku pretvorbu "našega" u "njihovo" (ili njegovo). Ali koliko može trajati sreća u državi u kojoj organi gonjenja kontroliraju govor narodnih deputata?

Upad policije u gradsku upravu na neki je način najavljen izjavom ministra Bože Kovačevića. Naime, u listu Makarska kronika, samo nekoliko dana prije sjednice Vijeća na kojoj se usvajao urbanistički dokument o mjerama za unapređenje prostora, objavljena je njegova izjava da se radi o aktu s kriminalnom notom. Međutim, u telefonskom razgovoru s gradonačelnikom Antom Novakom, s kojim je inače policija obavila informativni razgovor vezano uz autore programa, Kovačević je izjavu demantirao, a to je potvrdila, nakon dugog inzistiranja, i glasnogovornica njegova ureda. Ipak neće tužiti Makarsku kroniku jer se ne želi potezati po sudu s novinarima.

Ali, ostaje bez odgovora pitanje zašto ministar Kovačević nije oštrije reagirao na devastaciju čitavog uzobalja Makarske rivijere, pa čak nisu sankcionirane ni bespravne gradnje koje dostižu trocifreni broj. On nije oštro progovorio o urbanizaciji gradske plaže, na kojoj je gradska vlast za bivšeg mandata ucrtala na desetke tisuća stambenih kvadrata u peterokatnim kućama koje bi se trebale izgraditi. Dvostruka mjerila ne mogu donijeti dobra ni gradu ni njegovoj budućnosti, već će samo podijeliti građane.

Isto vrijedi i za turističku zonu Biloševac koja je povod najnovijoj makarskoj aferi. Umjesto zrelih i mudrih rasprava o tome kakav oblik turizma Makarska želi, hoće li se učiniti odmak od sindikalnoga ljetnog privređivanja najnižeg i najjeftinijeg oblika, treba li joj pet ili više tisuća stanova, je li joj potrebno više od tisuću hotelskih postelja, trebaju li gradu sportska dvorana, kino, pristojna knjižnica, bazen, dom kulture, lučica..., makarski interesi se očito instrumentaliziraju. Čak do krajnjih granica (zlo)upotrebom policije. Jer, i te kako se razlikuje nadzor zakonskog donošenja nekog akta od policijskog inspiciranja. Opće dobro poput Biloševca upalo je u igre političkih nadmetanja, kada ništa nije sveto ni nedodirljivo. A izbori su sve bliži, zar ne?