Bez obzira na krajnji ishod, afera »Sunčani Hvar« opet će poslati u inozemstvo, odakle nas pažljivo promatraju, negativnu sliku o zemlji i njenom političkom vodstvu. Prvo, poslat će sliku o zemlji koju razdiru politikantske prepirke. Tomčićeve primjedbe, post festum, izraz su politikantske ambicije za prestižom, prije negoli izraz principijelnih stavova i interesa. Što hoće vođa političke stranke koja obnaša vlast, kada su njegovi ljudi sjedili u svim tijelima u kojima su se donosile odluke? Stječe se dojam da se Tomčić uvrijedio, što kandidat njegove stranke nije prošao za predsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, pa se sada osvećuje i opstruira. Takav je dojam koji stječu inozemni diplomati koji promatraju hrvatsku političku pozornicu, bez obzira što potpredsjednik te iste stranke, uljuđeni urbani »seljak« Ante Simonić, tu i tamo primijeti da bi trebalo raditi po kriterijima struke. Očito to vrijedi za njega, koji je napisao nekoliko podebelih knjiga o ulozi znanosti i kulture u povijesti čovječanstva, ali njegov predsjednik izgleda, misli drugačije.

Drugo, poslat će sliku o zemlji u kojoj apsolutno ne vrijede nikakvi stručni kriteriji: kako je staloženo i naizgled kompetentno objasnio pred televizijskim kamerama neki dan v.d. predsjednika Fonda za privatizaciju, Krešimir Starčević, u ocjenjivanju pristiglih ponuda na natječaju sudjelovali su i međunarodni eksperti, koje plaćaju vlade SAD i Njemačke. Ako ih te strane vlade plaćaju za pomoć Hrvatskoj, kako to da hrvatski političari obezvređuju tako lako njihovo mišljenje? Po svemu sudeći, Fond se doista pridržavao nekih pravila struke, koji su političari opet mirno, bez ikakvih skrupula, prekršili.

Ali čitav slučaj zaslužuje i drugačiji pristup: u prvom redu, kog' vraga (kako bi se retorički upitao Inoslav Bešker) sjede u Upravnom odboru Fonda za privatizaciju i članovi Vlade, od Linića, Župan-Rusković, Crkvenca do tog nesretnog Pankretića, koji prvo glasa »po sebi«, a onda po instrukcijama svog stranačkog šefa? Jesu li ti ministri doista toliko besposleni, da sudjeluju u svemu i svačemu? A kog' vraga onda radi Nadzorni odbor? Tko uopće koga i kako nadzire? Na primjeru Hrvatskog fonda za privatizaciju vidimo kako idu stvari, kada se političari miješaju u sve i svašta i sjede po bezbrojnim upravnim, nadzornim i inim odborima.

Ako im i dosada nije bilo dosta, onda bi im bar ovaj slučaj morao sugerirati da jednom za svagda prestanu s praksom, koja je u zapadnoeuropskim zemljama napuštena pred gotovo pol stoljeća. Ministri sjede u vladi, rade u svojim resorima, a profesionalci rade u vladinim institucijama i za to odgovaraju vladi, koja ih je i postavila. Ali kod nas je sve postavljeno naopako. Ništa ih ne opravdava, čak ni to, što navode u svoju obranu da za to ne primaju dodatne novce mimo svoje plaće. Ali zato kontroliraju sve i sva, i otuda i nastaju takve afere.

Takav bismo model donošenja odluka mogli mirne duše nazvati birokratskim: državni funkcioneri sami odlučuju, sami presuđuju, i sami izmišljaju afere iz kojih se ne mogu iskoprcati. Javno mnjenje samo to bespomoćno prati bez mogućnosti da na to utječe. I može se samo naslađivati kako političari vode međusobni rat, »do istrage vaše ili naše«, kako bi rekao Njegoš. Cijeli je naslijeđeni model loš, i zato neprestano izbijaju afere i skandali. I umjesto da na tom modelu političari nešto nauče, oni samo pokazuju da ih je povijest naučila da ništa ne mogu više naučiti. Jer, trebalo je odmah, u početku ove koalicijske vlasti izgraditi model odlučivanja, iz kojeg će biti isključeni političari: političari moraju raditi svoj posao na svojim razinama, a ovakve odluke moraju pripremati, obrađivati i predočavati najstručniji ljudi iz zemlje i inozemstva. Ali, u taj model trebalo je ugraditi i mehanizam izjašnjavanja lokalnih, zainteresiranih zajednica, koje nisu indiferentne ne na to koji će se ponuđač izabrati i iz koje je on zemlje, nego jesu li poštovani neki zahtjevi i interesi domorodaca. U ovom slučaju, građani Hvara su morali biti konzultirani i morali su moći reći svoju riječ prije nego što je odluka donesena. Ova je Vlada morala ispraviti jednu bitnu nepravdu koju je uveo Tuđmanov režim: društveno vlasništvo je podržavljeno, ali država se ne sastoji samo od centralnih državnih institucija, već i od institucija lokalne samouprave. Stoga, »društveno« vlasništvo iz jugoslavenskog modela nije smjelo biti podržavljeno i stavljeno na raspolaganje »središnjoj« državi, nego i lokalnoj državi, a to će reći i općinama i gradovima gdje je to društveno vlasništvo nastalo i oplođivalo se. I kao što vidimo, dok god se ne isprave nepravde prošlih režima, svaka će politička garnitura napredovati olovnim korakom – i brojnim aferama.